Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Nije kraj
Jeste li već dosad zapazili kako je naš jezik, za razliku od drugih jezika, bogat riječima koje vrlo slikovito (jednom jedinom riječi) opisuju samu bit te riječi. Jedna od tih riječi su i riječi SMRT i UMIRANJE. Iako svima odbojne i nitko ih ne voli spominjati, može li nam etimologija ovih riječi otkriti njihovu stvarnu bit. SMRT, smirt, s mirom, smirenje… UMIRANJE, umirenje… razmislite malo o tome prije nego pročitate slijedeći tekst.
Zahvaljujući napretku znanosti i tehnologije, suvremeni se duh osjeća nadmoćnim u odnosu prema drugim epohama. Paradoksalno, usprkos svom osjećaju nadmoći i svemoći, moderni je čovjek zaboravio smisao svoga življenja. Kako pitanje o smislu i svrsi života uvijek sa sobom povlači pitanje smrti i umiranja, oboje ostaju nepoznanica.
Preplavljen gomilom tehnoloških dostignuća i informacija, čovjek danas nije u stanju odgovoriti na temeljna pitanja vlastite egzistencije i suptilno ignorira pitanje smrti. Utjecaj materijalističke koncepcije vidljiv je i u europskim jezicima u kojima ne postoje pojmovi koji bi opisivali sadržaje onostranog. Zato danas, kako bismo opisali kvalitetu stanja drugačijeg od uobičajenog, često rabimo eufemizme poput “sna” ili “zaborava” ili koncepte poput “anihilacije svijesti”.
Budući da smrt nije integrirana u suvremenu sliku svijeta i ne može se objasniti znanstvenim metodama, ona za današnjeg čovjeka predstavlja kraj iza kojeg slijedi ništavilo i bezdan u kojem nestaje postojeći život. Zbog takve predodžbe postojanja, modernom čovjeku, usmjerenom prvenstveno prema ostvarenju materijalne egzistencije, smrt je tabu i izvor straha.
Pojam smrti kroz povijest nije bio istoznačan današnjem. U drevnim civilizacijama, pa sve do kršćanskog srednjeg vijeka, dominantan svjetonazor iz kojeg su proizlazile sve spoznaje držao je da ovaj naš fizički, osjetilima dostupan svijet, nije jedini, a kamoli cjelovit, i da osim fizičke postoje i suptilnije razine postojanja. Smrt je predstavljala prijelaz između dviju razina postojanja i kao takva imala je ceremonijalan karakter. Takva je slika dijelom očuvana živom sve do danas putem pučke pobožnosti.
Današnja medicina, doduše, nastoji ponuditi odgovore o umiranju, ali oni se isključivo odnose na vanjsku, vidljivu i mjerljivu stranu smrti. Ona na smrt gleda kao na događaj koji ima svoj početak, određene faze i svoj završetak. Kriterij koji određuje smrt jest ireverzibilan gubitak vitalnih funkcija: prestanak rada srca, prestanak disanja, širenje zjenica, spuštanje tjelesne temperature, prestanak moždane aktivnosti, što vodi nepovratnom gubitku svijesti.
Imajući uvid u samo izvanjsku stranu smrti, određene fenomene koji se tiču njene nutarnje strane, a koje ne uspijeva uklopiti u aktualnu paradigmu, medicinska znanost odbacuje ili negira. Među takve fenomene spada i fenomen kliničke smrti, popularno nazvan “tik do smrti” (engl. NDE – near death experience). Iako postoji obilje iskustava i iskaza, smatra ga se nekonformističkim oblikom subjektivnog doživljaja nepodesnim za znanstveno istraživanje.
Jesu li iskustva “tik do smrti” toliko subjektivna ili je suvremena znanost uistinu toliko objektivna da može jasno razlučiti što je subjektivno, a što objektivno?
Da bismo to mogli razumjeti, osvrnut ćemo se na sam fenomen i njegovu strukturu.
Fenomen “tik do smrti”
Jedna od prihvaćenih definicija ovog fenomena jest da je to svjesna percepcija događaja koje čovjek proživljava u susretu sa smrću. Posebno je važno naglasiti da se proces prijelaza opisuje bez prekida kontinuiteta svijesti. Postojanje svijesti i perceptivnosti proturječno je suvremenom shvaćanju prema kojem bi svijest sa smrću trebala nestati.
Autori koji su se bavili ovim problemom navode neke specifične situacije u kojima se pojavljuje fenomen “tik do smrti”: čovjek koji jedva preživi kritični udes, teška bolest ili ranjavanje i oporavak unatoč lošoj liječničkoj prognozi, oživljavanje nakon reanimacijskog postupka.
Okolnosti ovih događaja su različite, ali iskustva ljudi koji su ih doživjeli slična su i imaju mnoge podudarne elemente. Dr. Raymond Moody, autor knjige Život poslije smrti, govori o sljedećim, najčešćim elementima koje su navodili iskustvenici: gledanje i slušanje proglašavanja vlastite smrti; sam proces umiranja doživljen kroz neobične slušne senzacije (brujanje u glavi, zvonjava, škljocanje, rika, zveket, fijuk vjetra i sl.); uvlačenje ili usisavanje kroz mračan prolaz (tunel, bunar, lijevak, vakuum, kanal, dolina, cilindar, praznina i sl.); bivanje izvan tijela i mogućnost gledanja vlastitog fizičkog tijela s određene udaljenosti; osjećaj postojanja u novom tijelu koje je bestežinsko, elastično, nečujno i nevidljivo onima na zemlji; osjetila su izoštrena, misli jasnije i brže; susret s drugim bićima (poznati ili nepoznati umrli, “duhovi zaštitnici”, “spiritualni pomagači”); susret sa svjetlosnim bićem čija neobična pojava u svjetlosnom obličju zrači ljubavlju i toplinom; izravna komunikacija na poznatom jeziku umirućeg; svjetlosno biće naglašava važnost dviju stvari u životu: ljubav prema drugim bićima i stjecanje dubljeg znanja; panoramski pregled života i njegova retrospektiva u kojoj protagonist aktivno sudjeluje; doživljaj postojanja granice-razdjelnice između zemaljskog i onostranog života; povratak u tijelo ovisio je o njihovoj vlastitoj odluci da se vrate u tijelo i nastave živjeti.
Dr. Moody je formirao apstrakcijski “model” sazdan od opetovanih zajedničkih elemenata mnogih iskaza. Da bi ušao u okvire modela, određeni se element morao pojavljivati u više različitih iskaza, dok je izuzet onaj koji se javljao samo jednom. Svaki od prikupljenih iskaza sadržavao je većinu elemenata modela, ali nikad sve u potpunosti. Nekoliko elemenata pojavljivalo se gotovo kontinuirano u svim iskustvima, ali se događaj nije uvijek oblikovao istim redoslijedom.
Uočeno je da su oni koji su “u smrti” proveli duže vrijeme imali iskustva bogatija doživljajima, s više elemenata hipotetskog modela. Neki se pak nakon kliničke smrti uopće ničega nisu sjećali. Model nipošto ne opisuje stadije koji slijede tijekom i nakon umiranja.
Metodološki prijepori i granice znanstvenog pristupa
Poput ostalih znanosti, medicina mora poštivati znanstvene metode istraživanja, ona mora sadržavati empirizam, egzaktnost, pozitivizam i objektivnost. Znanstveni proces spoznaje nastaje oblikovanjem konceptualnog modela koji po svojoj definiciji uvijek ima hipotetsku konstrukciju, što znači da činjenice mogu pokazati njegovu ograničenost.
Nadalje, medicina u svom objašnjavanju koristi srednje vrijednosti, prosjeke unutar svojih statističkih parametara. Tako se, primjerice, reanimacija smatra djelotvornom samo unutar pet minuta i uglavnom se nakon toga prekida jer se smatra da je već došlo do ireverzibilnog oštećenja mozga uslijed prestanka opskrbe stanica kisikom. Kada on zataji, svijest više ne djeluje i život se završava, jer je za suvremenu znanost mozak sjedište naše svijesti.
Moodyev apstrakcijski model
„Čovjek umire i u trenutku najveće tjelesne klonulosti čuje svog liječnika kako ga proglašava mrtvim. Do ušiju mu dopire neugodna buka, glasna zvonjava ili zujanje, a istodobno osjeća kako se velikom brzinom kreće kroz dugačak, mračan tunel. Nakon toga iznenada shvaća da se nalazi izvan vlastitog tijela, ali još uvijek u okolini u kojoj je bio i prije. Vlastito tijelo gleda s određene udaljenosti, kao promatrač. Iz tog ugodnog položaja promatra pokušaje reanimacije i ulazi u stanje velike emocionalne uzbuđenosti.
Poslije izvjesnog vremena se pribere i pomalo privikne na svoju neobičnu situaciju. Primjećuje da još uvijek ima “tijelo” te da se to tijelo po izgledu i sposobnosti malo razlikuje od tijela što ga je upravo napustio. Uskoro se nešto počinje događati. U susret mu dolaze drugi da mu pomognu. Razaznaje duhove rođaka i prijatelja koji su umrli prije njega, a pred njim se pojavljuje “biće od svjetlosti” – topao i srdačan duh pun ljubavi. Bez riječi, spontanim prijenosom misli biće mu postavlja pitanje i traži od njega da procijeni svoj život. Da bi mu u tome pomoglo, pokazuje mu, u slikama, panoramu najvažnijih trenutaka njegova života (sve se to odvija u trenu). U određenom trenutku osjeća kako se približava nekoj vrsti prepreke ili granice koja bi trebala biti linija razgraničenja zemaljskog i drugog života. Shvaća da se mora vratiti, jer još nije došlo vrijeme da umre. Međutim, on se isprva ne želi vratiti jer je sada već vrlo zaokupljen doživljavanjem života poslije smrti. Preplavljen je intenzivnim osjećajem radosti, ljubavi i smirenosti. Unatoč tome, ponovno se sjedinjuje sa svojim materijalnim tijelom i nastavlja živjeti.
Kasnije pokušava svoje doživljaje ispričati drugima, ali tu nailazi na poteškoće. Kao prvo, ne nalazi riječi kojima bi mogao opisati tu nezemaljsku epizodu. Drugo, ljudi ga ismijavaju pa stoga prestaje o tome govoriti. Bilo kako bilo, to iskustvo iz temelja mijenja njegov život, a osobito njegove poglede na smrt i odnos prema životu.
Aparatima se može detektirati prestanak aktivnosti moždanih stanica, ali ne i stanje svijesti. Suvremena znanost smatra da je psihičko nastavak biološkog. Smrt doživljavamo kao biološko umiranje; iz toga slijedi da ono psihičko (svijest) nakon smrti materijalnog također mora nestati. Stoga je očigledno zašto znanstveni biologizam ne može objasniti fenomen “tik do smrti”. Naime, ovaj fenomen zadire u neka druga, znanstvenim metodama nedostupna područja.
Što se to događa kad unatoč fizičkom umiranju mozga i dalje nastaju psihički doživljaji? Kakva je to kvaliteta svijesti koja nastavlja egzistirati kada se izgubi svijest koja je bila vezana uz funkcije mozga?“
Kako se radi o prosjeku, može se očekivati da će postojati individualni slučajevi koji od tog prosjeka odstupaju. Očekivana je i sumnjičavost znanstvenika prema iskustvima “tik do smrti”. Fenomen je sazdan od subjektivnih iskaza i ispovijesti, dok znanost inzistira na objektivnim dokazima, tako da se javlja sumnja u istinitost navedenog, pa i tvrdnja da su izmišljeni. Također, nije ga moguće izazvati pod kontroliranim uvjetima, s istim rezultatima. Zbog takve su koncepcije znanstvene metode neadekvatne za proučavanje tog fenomena.
Ipak, Moodyjev konstruktivni “model” koji proizlazi iz sveukupnosti subjektivnih iskustava mogao bi se legitimirati kao “znanstven”, budući da prati metodološku logiku. No, sporno je što fenomen istupa iz postojeće znanstvene paradigme shvaćanja života i smrti. Opisuju se stanja i doživljaji koji se ne mogu eksperimentalno potvrditi, objektivno dokazati, a u isti mah imaju svoju postojanost i vrijednost, pogotovo za iskustvenika. Kako se nositi s činjenicom da fenomen postoji, iako ga suvremena znanost ne prihvaća?
Medicina tvrdi da se svijest prilikom umiranja gasi i nestaje, a stanje individualne smrti utvrđuje se izostankom električnih valova u mozgu. Ona objašnjava “umiranje izvana”, deskriptivno, opažajno uočavanje gubitka životnih funkcija. No, ne može objasniti paradoks na koji upućuje fenomen “tik do smrti” – pojačanu aktivnost svijesti u trenucima umiranja.
Poveznica s tradicionalnim idejama
Zanimanje za onostrano postojanje od davnina je preokupacija ljudskog bića. Svaka epoha obiluje zapisima o putovanjima u podzemni svijet koja ovo potvrđuju, a sadržani su unutar religijskog korpusa, legendi i mitova raznih naroda. Slični obrasci ponavljaju se u pričama o Gilgamešu, Eneji, Odiseju, Heraklu, Orfeju, kralju Arthuru, Odinu, Hermodoru, Zaratustri, Ozirisu te kod religijskih proroka i svetaca (Ilija, Ezekijel, Jeremija, Mojsije, Jona, Danijel…).
Kod vizija mistika i proroka susrećemo slične elemente. Doživljaji poput “tik do smrti” dio su sadržaja ekstatičnih putovanja šamana, prorokovih poruka, mističnih vizija svetih ljudi. Zanimljivo je, međutim, da je sličnost tog iskustava s mitološkom ili religijskom koncepcijom zagrobnog života bila više izuzetak nego pravilo. Sličnost se sastoji u iskustvu prijelaza koje izaziva ontološku promjenu odnosa prema životu uopće.
Osoba nakon takvog iskustva više “nije ista”, kvalitativno se promijenila. Iskustvo “tik do smrti” rađa novi pogled na život i smrt; osoba se više ne boji smrti. Smrt se doživljava kao prijelaz iz jednog u drugo stanje svijesti. Stoga iskustvo prijelaza posjeduje inicijacijske karakteristike jer proživljeno iskustvo onostranog predstavlja prekid sa starim i uvod u nov način shvaćanja stvarnosti (vidljive i nevidljive dimenzije). Ovi inicijacijski elementi su spontani jer se osoba nije prethodno svjesno pripremala.
Također postoje izvjesna preklapanja elemenata iskustva “tik do smrti” sa snivanjem, narkozom, konzumacijom hašiša, LSD-a, halucinogenih droga i sl., kada se mogu javiti slični doživljaji, pogotovo iskustvo izlaska iz tijela. Ovo su slična, ali ne i identična stanja svijesti; razlikuju se po posljedicama koje nastupaju iza takvog iskustva. Naime, iskustvo “tik do smrti” kvalitativno mijenja odnos čovjeka prema životnim vrijednostima, dok kod umjetno izazvanih sličnih stanja svijesti nema bitnih promjena u odnosu na prethodno poimanje života.
Otvaranje novih pitanja
Slijedom navedenog, smrt možemo promatrati na dva različita načina: znanstveno, dakle, kao poništenje svijesti, kraj postojanja ljudskog bića, ili tradicionalno, kao preobrazbu egzistencije, prelazak na drugu razinu postojanja.
Što nam sam fenomen govori i pred kakva pitanja stavlja čovjeka 21. stoljeća?
Iskustva “tik do smrti” pokazuju da funkcija svijesti postoji neovisno o gubitku biološkog života. Iskazi upravo govore o tome da postoji utisak o jasnijoj svijesti i percipiranju stvarnosti drugačije od naše svakodnevne. Svijest je, dakle, i dalje aktivna, a njeno nestajanje tijekom umiranja samo je prividno. Iznutra, svijest umirućeg i dalje je prisutna pokazujući da se postojanje nastavlja, a početak umiranja zapravo predstavlja buđenje na novoj razini postojanja.
Fenomen “tik do smrti” oživljava pitanja o smrti, svijesti i onostranom. On ne negira znanstvenu sliku, već je upotpunjuje subjektivnim iskustvima i obogaćuje spoznajni put povezujući različita gledišta. Stoga iskustva “tik do smrti” predstavljaju izazov našem materijalističkom shvaćanju života i smrti.
Provjeri/nova-akropola.com
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !