Programiranje percepcije

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Od kolijevke…

Prije nego započnete s čitanjem ovog članka, bilo bi dobro da saznate zašto je baš percepcija glavna meta „gospodara iz sjene“, pa pročitajte članke „Što ako je plan o depopulaciji samo prikrivena potreba za kontinuiranom patnjom i smrću“ i „Percepcijska obmana“.

1. faza programiranja – roditelji

Iako je to teško priznati, roditelji su prvi manipulatori percepcije, kao i svi koji su u redovnom kontaktu s djetetom tijekom njegovih formativnih godina.

Naravno, većina to ne radi svjesno, nego zato što su i sami prošli kroz isti proces programiranja i preuzeli lažni osjećaj stvarnosti, vjerujući da je pravi. Prihvatili su njegovu verziju života, sebe, mogućnosti i svih njegovih pravila o tome kako se mora i ne smije, treba i ne treba ponašati, vršeći na njih pritisak da se prilagode.

Roditelji uglavnom ne žele da njihova djeca budu drukčija jer krotko sjede u percepcijskom i bihevioralnom zatvoru, sazdanom od pitanja tipa: „Što će misliti susjedi?“ i „Što će reći učiteljica?“ Na takva pitanja oni svjesni odgovaraju „Ma, boli me briga“, ali za programiranog konformista to je svetogrđe.

Od roditeljskog programa djeca brzo nauče da je lakše prilagoditi se nego krenuti vlastitim putem, što ima presudni utjecaj na njihov daljnji životni put. Umjesto da ih puste da se razviju na vlastiti način, roditelji uglavnom nastoji ukalupiti svoju djecu.

Roditeljsko programiranje samo je dio percepcijske podvale, koju potpomažu država i religija. Državnom kontrolom nad djecom narušava se roditeljski utjecaj i donošenje odluka, što je povezano s raspadom obitelji putem sve jačeg društvenog inženjeringa. To omogućava totalnu kontrolu države nad djetinjstvom i programiranje percepcije od najranije dobi.

2. faza programiranja – škole

Druga faza cjeloživotnog programiranja počinje kada na scenu stupa državna subverzija percepcije – ulaskom djece u školski sustav. Iako mnogi percipiraju da se u njemu odvija „obrazovanje“, prikladnije je reći da se tamo odvija programiranje. Čak je i Albert Einstein izjavio: „Jedina stvar koja me ometa u učenju je moje obrazovanje“.

Jedan od najmoćnijih oblika programiranja je familijarnost ili poznatost. Kada nešto postane poznato – „stvari kakve jesu“ – ono zaobilazi svjesni um bez daljnjih rasprava ili propitkivanja. To postaje subliminalno, te se gubi u podsvijesti kao refleksno stanje prihvaćanja. Ono što se usadi ispod praga budne svjesnosti kasnije prodre do svjesnog uma u formi misli „palo mi je na pamet“. Državnu izobrazbu tijekom čitavog formativnog perioda djeteta, većina ljudi uzima zdravo za gotovo, što je samo izraz za podsvjesno prihvaćanje i ne propitkivanje. A trebamo propitkivati sve.

Kad biste željeli nametnuti skoro savršenu metodu formiranja odraslih koji misle i percipiraju na način sukladan vašoj agendi nadošli biste na današnju mašineriju indoktrinacije pod krinkom „obrazovanja“.

Jedna od posljedica ranog programiranja, kod kuće ili u školi, je da dijete biva povučeno iz SADA i zatočeno u percepciju prošlosti i budućnosti, te počinju sjediti u školskim klupama, dok im „ovlaštena“ osoba percepcijskog programa države govori kada moraju doći, otići, kada mogu govoriti, pa čak i kada smiju otići u zahod.

Tijekom preostalog dijela djetinjstva sve do tinejdžerske dobi i poslije njima se pet dana u tjednu servira državna verzija svega, a potom ih se testira na ispitima kako bi se vidjelo koliko su duboko apsorbirali programiranje. Što ga više apsorbiraju, prihvate i recikliraju na ispitu, to su „uspješniji“, „pametniji“ i „bistriji“.

Svrha tog lažnog obrazovanja je da vjerovanje u ono što odgovara Sustavu bude jedini cilj, dok se istovremeno potiskuje bilo koji potencijal ili talent što ga Sustav ne želi ili ne treba (poput slobodne misli).

Dakle, kada upravljate percepcijom, upravljate i stvarnošću.

John D. Rockfeller, američki naftni, bankarski i farmaceutski tajkun i utjelovljenje „gospodara iz sjene“, utemeljio je američki Odbor za opće obrazovanje početkom 20. stoljeća, te je jednom prilikom kazao: „Ne želim naciju mislilaca, želim naciju radnika“. Drugim riječima, želim naciju nemislećih zupčanika u mojoj mašini kako bih djecu punu entuzijazma i potencijala mogao pretvoriti u automate koji će raditi sve što im kažem.

Lijeva i desna strana mozga

Vršitelji Programa ne žele da itko iz ciljane populacije ima sposobnost da govori i piše dovoljno inteligentno i uvjerljivo jer se boje da bi netko mogao raskrinkati Sustav, na bilo kojoj razini. Također, ne žele pjesnike, umjetnike, slikare, glazbenike i druge kreativne ljude koji su redovito pod utjecajem kreativne desne polutke mozga.

Zahvaljujući „obrazovnom“ programiranju, percepcije lijeve strane mozga povezane su s konvencionalnom (mainstream) znanošću, politikom, ekonomijom, poslovanjem, medicinom i medijima.

Ljudi koji izgube sposobnost korištenja desne strane mozga, za što se Sustav svojski upinje, imaju suženi okvir pozornosti, jer je točka pažnje lijeve strane mozga usko fokusirana na detalje, dok desna sagledava širu sliku. Dakle, lijevi dio mozga je znanje o dijelovima, dok je desni dio spoznaja o cjelini. Drugim riječima, ovim načinom funkcioniranja, iako vidite drvo možda nikad nećete spoznati da ste u šumi.

„Obrazovanje“ ima za namjeru stvoriti zatočenike lijeve strane mozga, percepcijski uhvaćene u području često beznačajnih detalja nauštrb apsolutno ključnog konteksta desne strane mozga. Intelektualne teme uvode se čak u predškolskom okruženju kako bi se od najranije dobi poticala lijeva strana mozga da nadvlada desnu, te se sve više smanjuje period za aktivator imaginacije (desne strane) – igra, kojoj vrijeme sve više krade obilna porcija domaće zadaće.

Sve se to radi kako bi se ugušio stvaralački potencijal, a djeca pretvorila u kompjutorske umove, programirane od strane države pod kontrolom elite. Koliko god vremena ostalo poslije škole i domaće zadaće, sve više se troši na tehnologiju manipuliranja umom: smartphoneove i video-igrice.

Dakle, guši se kreativnost nauštrb intelekta, jer „gospodari iz sjene“ ne žele da se razvije potencijal bezgranične svjesnosti koja bi mogla prozreti njihovu igru. Intelektualci (znanstvenici, liječnici, političari, bankari, direktori, akademici, novinari…) su proizvod Sustava i oni su uvjereni u svoju nadmoć iako uopće ne razumiju svijet za koji vjeruju da su ga intelektualno shvatili. Oni gledaju, ali ne vide i slušaju, ali ne čuju, jer je lijeva strana mozga ujedno i percepcijski zatvor. Štovati i klanjati se isključivo intelektu znači štovati i klanjati se vlastitom ropstvu.

Provjeri/David Icke (“Sve što trebate znati a nitko vam nije rekao”)

Foto naslovnice: web screenshot

P O D I J E L I !