Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
“Zločin je ubiti jednog jedinog čovjeka. A koliki je tek zločin nagovoriti i nahuškati milijune da to učine?
Umjesto tebe.”
Danas imamo na raspolaganju puno enciklopedija: Encyclopedia Brittanica, Encyclopédie, ou dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, Brockhaus Enzyklopädie, Wikipedia i slično. Iako, Wikipediju teško možemo smatrati pravom enciklopedijom kada znamo kako je zlorabe. Pa više ne znaš je li to što tamo pročitaš tanka istina ili debela laž.
Svakako nam od svih mogućih enciklopedija nedostaje Enciklopedija Zločina. I to onih velikih zločina koji su najčešće bili sprovedeni pod izlikom ratovanja. Jer, najveći je zločin upravo rat. Pa radilo se o pripremama, huškanju ili pravim ratnim operacijama.
Kada bi imali na jednom mjestu popisane sve te velike zločine u povijesti čovječanstva – sa svim detaljima i odgovorima: tko, gdje, kada, kako, zašto – onda bi možda bilo manje tih zločina. Možda, a možda i ne. Jer dok imamo psihopate na vlasti koji su spremni organizirati i potaknuti na zločin, te dok imamo “bazen” glupih ljudi, koji su spremni te zločine počiniti – vjerojatno nam čak ni jedna takva enciklopedija ne bi baš puno pomogla.
Ali bi barem bila neko referentno štivo koje bi nam možda pomoglo da se lakše uspinjemo na civilizacijskoj ljestvici svijesti. Jer za počiniti (veliki) zločin moraš biti poprilično u “besvijesti” – kao organizator, huškač i izvođač.
Pa ima li netko tko prednjači u zločinima otkad je završio drugi svjetski rat? Jer, drugi je svjetski rat do sada bio najveći do sada zabilježen zločin u povijesti ljudske civilizacije, a o tom je zločinu zaista jako puno napisano. Iako, nikad dosta – kada sagledavamo današnju situaciju i ovaj ubrzani ulazak u još jednoga. Trećeg po redu.
Pa svakako postoji jedna zemlja koja je rekorder po broju učinjenih zločina nakon WWII, a rekorder je i po postotku godina koja je dotična zemlja provela “ratujući” – što sa susjedima, što sa zemljama na posve drugom kraju svijeta. Nećemo je imenovati – samo ćemo je značajno pogledati – preko “bare”. Jer ta je zemlja u ratu s “nekim”, s “bilo kim”, već više od 90% vremena svog vlastitog postojanja. Čim završi ratovanje s “jednim”, počne ratovati s nekim “drugim”, a počesto istovremeno ratuje s više “njih”.
Uvijek netko ugrožava njene geo-strateške interese, ili financijske interese, ili interese širenja demokracije, ili naftne interese, ili… Ta zemlja naime ima jako puno “interesa”. A tih interesa ima, majke ti, za cijelu jednu enciklopediju.
Problem je što su ti “interesi” često u suprotnosti s interesima zemalja s kojima ta zemlja ratuje. Te druge zemlje najčešće imaju interes same brinuti za sebe i svoje državljane, po nekim svojim pravilima, koja se isključivo tiču dotične zemlje – po mogućnosti u miru sa svojim susjedima.
Jer te zemlje ne ratuju sa zemljama koje nisu njihovi susjedi. Postoji samo jedna zemlja koja ratuje čak i sa onim zemljama koje nisu njeni susjedi. Zapravo, tu je skoncentrirana većina tih ratovanja – jer ta zemlja već dugo ratuje sa svima, samo ne sa svojim susjedima.
A na kraju ispadne da su interna pravila i pogled na razvoj društva tih drugih zemalja nekako uvijek u sukobu s interesima tog našeg “nasilnika”. Ispadne da je vrlo teško ugoditi tom nasilniku. Osim ako se od riječi do riječi ne izvodi ono što nasilnik od neke zemlje “očekuje”. A očekivanja su kod našeg nasilnika uvijek velika. I nikad kraja tim očekivanjima. Taman kad pomisliš da se nasilnik namjerava malo odmoriti od tih svojih očekivanja – eto ti ga, već je našao novu žrtvu.
A posljedica tih “silovanja” drugih zemalja je gomila mrtvih i ubijenih ljudi, još veća gomila ranjenih, raseljenih i posve uništenih ljudi koji više nemaju gdje ni živjeti, a kamoli raditi da prehrane sebe i svoju obitelj. Postoje neke procjene da je taj nasilnik od kraja WWII poslao na drugi svijet, što neposredno, što posredno, već više od dvadeset milijuna ljudi.
Za one preživjele i za one nemoćne koji sve to promatraju i pitaju se “kada smo mi na redu?” je najvjerojatnije najmučnije to što nasilnik uvijek nađe opravdanje za svoja zlodjela. Najčešće koristi “projekciju” vlastitih zločina na žrtvu, pa onda uz pomoć propagande opisuje žrtvu kao nasilnika, a sebe prikazuje kao žrtvu koja, eto, nije imala drugog izbora – nego se nasilno odazvati na provokacije. Kao u onoj priči o vuku i janjetu što vuku “zagađuje” vodu iz potoka – iako janje pije vodu nizvodno.
Pa što je rješenje i izlaz iz te nemoguće situacije? Kako se riješiti nasilnika? Ne možeš ga ignorirati, ne možeš se tući s njim. Možda ga za početak možemo nazvati pravim imenom – psihopatom. Za početak bi bilo sasvim dovoljno popisati sve njegove zločine i objaviti ih u vidu jedne enciklopedije. To bi se moglo izvesti kao zajednički blog svih naroda svijeta koji su imali priliku u svojoj povijesti “sresti” i imati posla s tim psihopatom na svojem vlastitom pragu. Za svaku državu svijeta po jedno poglavlje.
A postove bi pisali oni koji su bili direktno pogođeni – oni ljudi koji su izgubili nekog iz svoje obitelji, oni koji su ostali bez mjesta stanovanja, oni koji su ostali bez izvora zarade za sebe i svoje najmilije. Nešto kao “knjiga utisaka”. Neke vrste Facebook of Terror.
Tamo bi mogli svoja sjećanja i osjećanja zapisati svi oni Vijetnamci, pa stanovnici Laosa i Kambodže, pa
Grenade i Čilea, Iraka i Afganistana, Libije i Sirije, Sudana i Etiopije, Kenije i Konga, Jugoslavije, pa čak i Ukrajine – jer Ukrajina je samo još jedna “perla” na toj Ogrlici Zločina. Mogli bi svaki post zapisati u “block-chain”, da se nikada ne izgubi ili zaboravi. Block-chain Terora. Block-chain Srama i Osude.
Kada normalan čovjek o svemu tome razmišlja – nužno mu se nameće misao – pa je li postoji neka napredna i inteligentna civilizacija u svemiru koja funkcionira na nekim drugim postavkama, platformama, idejama i ideologijama? Ili se svaki intelekt u svemiru pretvori u psihopatiju?
Jer pravo kliničko stanje našega nasilnika je psihopatija. A psihopatija nastaje na osobnom nivou, na nivou pojedinca. Ta svima je jasno da ne može biti neka država psihopatska. Iako ja tu državu u svojim postovima referenciram njihovim psihopatskim predstavnicima, a definicija se svodi na riječ “Ameri”. A kad kažem “Ameri” onda mislim na američke političare i sve one njihove psihopate što čine tu skupinu ljudi koja drugim državama i narodima po svijetu kroji živote i smrti.
Jučer je pod mojim zadnjim postom “Je li ovog puta počelo u Ukrajini?” došlo do manje zanimljive debate oko definicije “Amera”. Pa nama je jasno da se radi o starim europskim obiteljima koje su djelomično migrirale u Ameriku. Ali nekako ih moramo zvati. The Saker ih je zvao Anglo-Zionist Empire. A ja ih volim zvati Ameri, da skratim priču. A nisam baš ni puno pogriješio, jer uglavnom se radi o Anglo-Saksoncima. Tu i tamo se nađe kakav pripadnik stare i “cijenjene” francuske ili njemačke obitelji. I to je više manje to.
Ima ih tu koliko hoćeš, organizirani su u nekakve “klanove”, pa ne znaš više tko je kome šef: The Commetee of 300, Club of Rome, Fabiene Society, Chicago Boys, … i tako redom, nema da nema.
Pa jasno je da ne može osobno Rotschild obznaniti rat Rusiji, ili Rockefeler Kini, ili Du Pont Vijetnamu, i tako redom. “Oni” ipak moraju imati “platformu” s koje mogu djelovati. A platforma može biti jedino neka država, neka vlada. A zna se tko ima “The Bomb” i spreman ju je upotrijebiti bilo kada i bilo gdje.
Pa zna se tko ima silne nosače aviona, s kojima “projiciraju snagu” po svijetu. Eto vam ovdje cijelog spiska. Kliknite slobodno, pogledajte, pa se “prošećite” po toj tabeli. Da ti pamet stane. A za sve te akcije treba ti platforma – što u vidu ploveće “tvrđave”, što u vidu države koja upravlja tim tvrđavama. I onom “bombom”.
Kako god okreneš – iza svih “platformi” nalaze se ljudi. Ljudi od krvi i mesa. Štoviše, psihopatski ljudi. Pa ćemo zato slijedeći post posvetiti tim ljudima – psihopatima.
A do tada jedan vrlo simboličan glazbeni album skupine Pink Floyd koja je jučer, 1.3.2023 slavila pedesetu godišnjicu svog albuma The Dark Side of The Moon. U tom je albumu posložila i pobrojala sve ono najvažnije u našim životima: od novca, pa do psihopata.
P O D I J E L I !
