Subota, 20 srpnja, 2024
NaslovnicaWake upKako fact-check-irati samoga sebe

Kako fact-check-irati samoga sebe

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Blago siromašnima na umu. Njihovo je kraljevstvo Božje.

Tko zna – možda je to najveća istina svih vremena. Ja je svakako nikad neću upoznati na svom putu traženja Istine i Smisla. Ja uvijek završim u nekoj sporednoj ulici, pa me onda satima nema. I svi se već pitaju – pa dobro gdje je aloha?”

Posveta

Ovaj post ide jednom Zoranu Ž. i jednom Josipu B. Zoranu zato što je moj prijatelj. On je jedan vrlo pametan čovjek. Ja bih rekao – pametniji od mene. A ego mu je manji od moga. On ne mora svom egu ni reći “K nozi!”. Samo ga pogleda i čuješ: “Kev, kev”. Taj mi je Zoran otvorio jedna vrlo važna vrata, zapravo dvoja vrata. Ona druga vrata su me uvela u tajne pisanja. U par rečenica objasnio mi je što kod mog pisanja ne valja i na što moram obratiti pažnju. Tako brz i kratak nije bio onomad čak ni Noam Chomsky. Njega sam obično morao studirati mjesec-dva ukoliko sam želio biti siguran da ću proći na ispitu.

- Advertisement -

Josipu ide zato što je moj prijatelj. Baš dobar prijatelj. On mene voli, kao i ja njega. Samo što njemu nije jasno ono “moje” (ne)binarno razmišljanje. Pa svako toliko uleti u vlastitu “zamku” nadmudrivanja sa mnom. Na kraju se zna naljutiti na mene, ali to traje tek par minuta. Onda mi ispriča kakav sočan vic – i opet je sve na svom mjestu.

Zato ću danas Josipu i njemu sličnima objasniti kako ja to razmišljam. Čak štoviše – objasnit ću vam, štovani čitatelju, kako ja izvodim fact-checking svega što pročitam. Bez obzira radi li se o literaturi koja ima certifikat za uporabu u osnovnim i srednjim školama, te fakultetima – ili o onoj literaturi koja posljednje tri godine ima vrlo vidljiv certifikat na svojoj naslovnoj stranici – Teorija zavjere. 

Na kraju posta ćete vidjeti da je za mene danas sve “teorija zavjere”. SVE. I u ništa ne smijem slijepo vjerovati. Sve moram provjeriti – baš sve. Da mi danas djeca krenu ponovo u osnovnu školu – sve bi im udžbenike pregledao, da se vlastitim očima uvjerim – da im tamo negdje na stranici 36 ne prodaju “muda za bubrege”.

Moja znanstvena metoda

Ja nisam znanstvenik i u svom životu nisam ništa originalnoga otkrio. Moj najveći uspjeh je to da sam poslagao neke “puzliće” ovog našeg svijeta u svojoj glavi. Zašto? Pa kad sam onomad 2003 postao aloha v3.0, rekao sam si: “aloha, ti si jedna obična ovca. Ali, kad sam već ovca – onda ću se barem do kraja svoga života potruditi da umrem kao pametna ovca. Ovca koja ZNA”. Je li mi uspjelo? Pa nisam još umro 🙂

Moja se ne-znanstvena metoda, ili kako je danas moderno reći – fact-checking – sastoji iz četiri dijela: 1. Čitati dobre tekstove, 2. Razumjeti pročitano, 3. Analizirati i razmišljati o pročitanom te 4. Donijeti zaključke. Ne znam postoji li još koja ne-znanstvena metoda – ali ova moja me dovela do ovdje gdje sam danas. Ako će nekome pomoći – evo moje priče.

- Advertisement -

Čitati dobre tekstove

Najvažnije u ovoj komponenti je znati odgovoriti na pitanje “što čitati?”. Naime, ljudi koji traže (alternativne) istine, koji put pretjeraju pa zađu u čitanje svega i svačega – samo da je drukčije od službenog narativa. To se i meni dešavalo na početku, prvih par godina. Postao sam pravi sakupljač alternativnih informacija.

Uskoro sam se uhvatio da se već više od polovice mojih čitanja svodi na puste informacije – što se nemogućega negdje desilo, kakvu je to nemoguću stvar netko učinio, i tako redom – dakle neke faktografske stvari. Koje mogu ali i ne moraju biti istinite.

Kada sam se načitao svih tih nemogućih “gluposti”, počele su me privlačiti analize drugih ljudi. Ti su ljudi u svojim analizama obradili neku temu – ono “nešto” što se desilo – pa su ponudili svoje viđenje toga – zašto se i kako to nešto desilo – što je bio povod, a što cilj. E, to je postalo kudikamo zanimljivije i uzbudljivije. Polako i postepeno sam “ulazio” u mozgove tih ljudi, što mi nije bilo nimalo teško – jer sam iza sebe imao debelo iskustvo u čitanju beletristike – i to one, ajmo reć’, ozbiljnije, otkačenije, na rubu prihvatljivog.

Tako se s vremenom moj fokus koncentrirao na one najfundamentalnije teme – jer, tamo sve počinje i sve završava. Zašto ljudi čine pizdarije, ponekad sebi a najčešće drugima? Kako to izvode? Koji je povod i smisao, a koji cilj tih makinacija? Autori koje sam čitao postajali su sve ozbiljniji i ozbiljniji. Kako to znam? Pa kad puno čitate, onda s vremenom dobijete taj “feeling”. A kad puno čitate dobre i kvalitetne, pametne autore – onda i sami brzo napredujete. Kao kad učite svirati violinu – na početku sve škripi i cvili – a nakon desetak godina već razmišljate gdje bi mogli dobiti kakvog očuvanog Stradivarija.

To je kao neka vrsta “tihog” studija, “virtualnog” doktorata. Meni “papiri” nikad nisu ništa predstavljali – a otkad sam postao aloha v3.0 to mi je postalo apsolutno nevažno. Mene je interesiralo samo i isključivo znanje. A pogotovo znanje koje na bilo koji način može unaprijediti položaj moje familije u ovom ludom svijetu. I ne samo to, postao sam i neka vrsta gromobrana svih mogućih pizdarija s kojima nas svakodnevno truju i zasipaju. Postao sam nekakav svjetionik za moju Dobru Vilu i ona naša dva bisera. Da oni mogu mirnije živjeti. Ja sam postao nekakav pas čuvar – a u traženju istine na taj način ne možete mimo faze psa tragača i lovačkog psa. 

- Advertisement -

Razumjeti pročitano

Kod čitanja je vrlo važno razumjeti autora – ne samo onu napisanu rečenicu na engleskom jeziku (na moju žalost savladavam samo engleski jezik) – već i “filozofiju” napisanoga. Što su tekstovi zahtjevniji, to ih je teže razumjeti. Zato treba početi čitati najprije jednostavnije analize, pa onda postepeno preći na teže teme. Ali to je samo dio priče, barem kod mene.

Naime, kod ljudi se podsvjesno javlja osjećaj, da nekog autora zavole ili ne zavole. Naprosto im ne sjedne. Pa onda sasvim pogrešno shvaćaju njegove poante, a s vremenom ga počnu izbjegavati. Razlog prije svega leži u tome što ljudi najviše vole čitati lirske radove, beletristiku. A ja volim čitati analize, tuđe misli i primisli. Tu je lakše biti neutralan – stil pisanja nije toliko važan. Mene autor zanima kada piše o nečem zanimljivom na uvjerljiv način. Iako, ako autor ima i stila – to je onda “bingo”. Eh sad, priča sa stilovima je tako subjektivna da uopće nema smisla o tome raspravljati.

Ja pokušavam tu “simpatičnu” ili “antipatičnu” stranu pisca apstrahirati i koncentrirati se isključivo na tekst i njegov smisao. A ono što je puno važnije je ono pogrešno “binarno” razmišljanje od kojega boluje većina ljudi. Naime, neki pisac A analizirajući temu X može biti prilično različit od pisca B koji analizira istu temu X. Pa se jedni odluče za pisca A, a drugi za pisca B. Ja uzimam u obzir oba pisca.

Te su teme obično zavijene velom tajne i sasvim je moguće da je u pravu samo jedan od njih dvojice, a moguće je da niti jedan nije u pravu. Ali su obojica blizu istine. A ponekad je autora analiza teme X desetak – i svatko ima neko svoje specifično mišljenje. Tu ljudi koji čitaju tuđe tekstove i razmišljaju binarno, najčešće rade grubu grešku – autor koji im je “simpatičniji” počne “vući” na svoju stranu.

Kod mene su svi autori podjednako važni, podjednako “simpatični” – jer kriterij je znanje, a ne to ima li on stila. Naravno, postoje neki koji su vrhunski majstori i neki koji to nisu – ali shvatili ste poantu.

Analizirati i razmišljati o pročitanom

Tu je jezgra cijele igre. Zamislite šahovsku ploču koja ima polja – ali tako da ta polja mogu promijeniti boju. U jednom trenutku neko polje može biti “crno” ali isto tako u nekom drugom trenutku može postati “bijelo”. Tako razmišljaju “binarni” ljudi. Tu i tamo nalete na nekog “simpatičnog” pisca, pa onda boju polja A1 promijene iz crne u bijelu. Crno je “0”, dakle “laž”, a bijelo je “1”, dakle “istina”. Kada se boja nekog polja neko duže vrijeme ne mijenja – onda ima tendenciju da se “zapeče” – zadrži tu boju na neodređeno vrijeme.

U svakom slučaju, kod tih se ljudi crno povezuje s laži, a bijelo s istinom. Apsolutna laž i apsolutna istina – koje “žive” na istoj šahovskoj ploči. Život je jasan i jednostavan – nepregledno polje lažnih i istinitih izjava.

A moja šahovska ploča ima i treću dimenziju (Z), a svako polje je predstavljeno kao stupac koji ima svoju visinu – recimo od 0 do 100. “0” je “crna” i predstavlja apsolutnu “laž”. Apsolutna “istina” je “bijela” ili “100” (da vas lakše asocira na postotke). Nijedno moje polje nije “0” (apsolutna laž) niti “100” (apsolutna istina). Sva polja imaju neku nijansu sive. Neko polje ima visinu 10 i predstavlja nešto, što je najvjerojatnije laž – jer je blizu 0, a daleko od 100. A polje visine 90 predstavlja najvjerojatniju istinu – jer je daleko od 0, a blizu 100.

Ono što je najzanimljivije je to da polja svoju “visinu” vremenom mijenjaju – kako u moju svijest pristižu nove i nove informacije. Nema “zapečenih” polja koja se dugo vremena ne mijenjaju. Sva su polja na mojoj šahovskoj tabli vrlo dinamična. Dobro ajde, neka više neka manje.

I ne samo to – polja su međusobno povezana relacijama. Kada neko polje pada ili raste – samim tim utječe na pad ili rast jednog ili više drugih polja. A cijela šahovska ploča predstavlja jednu jedinu temu – npr. kovid-histeriju, ili ukrajinski rat, ili bilo što drugo. Takvih šahovskih ploča je u mojoj glavi jako puno – toliko koliko je tema koje me zanimaju. I sve su međusobno povezane. Jer, kad se veći dio polja diže/spušta na jednoj ploči zbog nekog specifičnog uzroka – onda se automatski sinkroniziraju polja i na drugim šahovskim pločama. Pogotovo onda kada postoji neki specifični “uzorak” promjene – koji onda može istovremeno utjecati na više šahovskih ploča.

Možda vam se to čini kompliciranim – ali meni je to vrlo jednostavno. Ja sam tek prije nekih petnaestak godina ustanovio da se to zove “strukturirano razmišljanje” – o čemu sam pisao u jednom svom postu. To nije nikakav napor za moj mozak, baš naprotiv – to mi olakšava kretanje po prostranstvima informacija, za koje ne možemo sa sigurnošću reći da su točne ili netočne. Pogotovo kada se radi o analizama vrlo dubioznih događaja.

Recimo: rat u Vijetnamu i popularna anti-ratna rock glazba koja je krajem šezdesetih godina nastajala skoro pa isključivo u Kaliforniji. Ima li kakve (ko)relacije da je otac Jima Morrisona, vođe grupe The Doors, bio zapravo kapetan fregate koja je inscenirala (False Flag) i zapravo direktno izazvala rat u Vijetnamu? I ne samo otac Jima Morrisona, već i otac Franka Zappe, te skoro i svih ostalih. Cijela plejada tadašnjih rock zvijezda je imala očeve (a neki i majke) u američkoj vojsci ili u agenciji CIA. Nije li to zanimljivo? I vrlo simptomatično. Kada to znate onda počnete drugačije gledati ne samo na rat u Vijetnamu, već i na popularne rock skupine.

Donijeti zaključke

Zato kod mene nema apsolutnih zaključaka. Nikada i ni u jednom slučaju. Ja sam samo 99,99% uvjeren da Amerikanci nisu bili na Mjesecu. Dozvoljavam si neki mali promil mogućnosti da sam u krivu i da mi jednog dana netko dokaže da sam bio u krivu. I ja ću to glatko prihvatiti i posuti se pepelom pred prijateljima bude li potrebno – neću ni trznuti okom.

Recimo ovako: Rusi pobijede u Ukrajini, pa onda porobe cijelu Europu, poraze NATO i Amerikance, zavladaju Sjevernom Amerikom. Postanu svjetski vladari. Pa onda Rusi nakon 10-15 godina osmisle misiju Raspaljotka njihovog osvajanja Mjeseca. I stvarno odu tamo – spuste se na ono mjesto gdje su “bili” Ameri i onda javno obznane: “Jeste, majke ti, stvarno su bili gore – našli smo ostatke američkih misija, one zastave i svu tu opremu koju su ostavili na Mjesecu. Svaka im čast. Mi smo drugi na Mjesecu.” Eto, to bih s lakoćom prihvatio kao argument. Ali čak i u to bih vjerovao samo 99,99% jer bi mi u krajičku mozga ostala sumnja da su ti (zajebani) Rusi nešto smutili i slagali zbog nekih svojih “viših” ciljeva.

Ja sam samo 90% uvjeren u Pasteurovu laž o virusima i 90% da je zapravo Bechamp bio u pravu. A to vrijedi i za sve druge moje “zaključke”. Svi moji zaključci su kao površina mora. Koji put je more na određenom dijelu jako valovito, dok je na drugom dijelu mirno. Pa se onda na nekom drugom dijelu uzburka – i tako redom. Nema bonace, nema apsolutne istine i apsolutne laži.

Ja sam samo iz dana u dan sve bliži Istini. U matematici to zovemo “limes” – kada se funkcija u beskonačnosti približava nekoj vrijednosti, ali je nikad ne dosegne. A kod mene govorimo o limesu funkcije koja ima N varijabli, pri čemu je N vrlo velik broj.

Naravno, ponekad dođe do “potresa” koji mogu poprilično uzdrmati i uzburkati more. Ali što je znanje veće – to se takve stvari rjeđe dešavaju. Na početku “karijere”, prije dvadesetak godina, morao sam svako toliko temeljito promijeniti svoje osobne stavove o mnogim stvarima i pojmovima. Sada se to vrlo rijetko dešava.

Ne znam jesam li vam što pomogao ovim svojim razmišljanjima. Ja zaista ne znam kako drugi ljudi razmišljaju. O tome ljudi rijetko ili nikad ne pričaju. Tim više što većina ljudi (nažalost uopće) ne razmišlja. Samo uzimaju instant informacije i rezultate tuđih razmišljanja – kao tablete. Jedna tableta uz jutarnju kavicu i novine, jedna tableta poslije ručka i jedna navečer, prije TV Dnevnika.

Naravno, sve gore napisano je samo metafora jedne apstrakcije. Što se zaista događa u mojoj glavi vjerojatno nikada neću saznati. Osim ako Elon Musk ne otkrije neki kvantni čip i ugradi ga (mimo moje volje) u moju glavu.

Evo malo ljubavno-erotične elektronike za kraj. Da ne kažete da sam neki otkačeni instrumentalac i da mrzim Ruse: Cosmos Sound Club Les Chrysanthèmes  

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

Svidio vam se članak? Trebamo i vašu pomoć da nastavimo iznositi istinu!
VEZANO

najnovije