Kako funkcionira propaganda i zašto su mnogi nasjeli na nju

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Strahom do željenog cilja

Od ožujka 2020. velika većina ljudi diljem svijeta dragovoljno se, bez pitanja i otpora, odrekla svojih najosnovnijih prava i slijepo se pokoravala drakonskim mjerama sve autoritarnijih “liberalnih demokracija” i njihovim krajnje apsurdnim pravilima.

Oni koji retroaktivno proučavaju ovaj proces kao uzroke navode ustrajnu uniformnu propagandu vlade i mainstream medija, kao i ljudski um.

Ovaj članak uzima ove dvije stvari kako bi rasvijetlio sadašnju nevolju. Oni koji nastavljaju zatvarati oči i odbijaju se nositi s traumama koje su dovele do njihove pasivnosti do ove točke suučesnici su u rastućoj tiraniji i potencijalnim distopijskim razvojima.

Propaganda nadmašuje informacije

Politika i mediji koristili su se sofisticiranim propagandnim tehnikama kako bi uspješno dezinformirali i razočarali većinu javnosti. Mnogi ljudi, na primjer, nisu svjesni da PCR test ispituje samo “djeliće” virusa, a ne infekcije, te da PCR test često daje lažno pozitivne testove. PCR test je beskoristan iz medicinske perspektive jer ne otkriva infekcije. Ali mora se koristiti kako bi se opravdali postupci zaključavanja. Kao takav, pruža pokriće za širok raspon negativnih ishoda, uključujući otuđenje starih, maltretiranje djece, uništavanje gospodarstva i izolaciju i jednog i drugog.

Ta vlada je ili glupa ili zlonamjerna ako odbija primijetiti te poveznice ili ih namjerno skriva, uzrokujući ozbiljnu štetu. Ali naravno da ona nije doista glupa, već samo zapošljava bezbroj korisnih idiotskih političara.

Ako su ti ljudi svjesni tih veza, upuštaju se u kriminalno ponašanje i trebaju biti izvedeni pred lice pravde.

Ljudi koji sve svoje vijesti dobivaju iz istih izvora vjerojatnije će povjerovati u neistine, poput one da ljudi koji vide što je iza svog ludila „marširaju zajedno s krajnjom desnicom ili nacistima“. Ovo je najbolji primjer klasične tehnike kadriranja, u kojoj nas navode da vjerujemo da je nešto istinito jer se uklapa u unaprijed određeni okvir.

Kritički i neovisni mislioci se povezuju ili s desnicom ili s nacistima. U kadriranju se uspostavlja određeni okvir u kojem se od nas očekuje da razmišljamo; na primjer, “žene ne mogu voziti” i “muškarci žele samo jednu stvar”.

Tijekom pandemije, narativ je bio da su prosvjedima protiv mjera Covid-19 uglavnom prisustvovali nacisti i neonacisti, a tko god tamo govori, može biti samo nacist. Zapravo, sudionici ovih prosvjeda su gotovo u potpunosti mirni ljudi koji se zalažu za svoja osnovna prava. Klasično nacističko podmetanje služi samo demonizaciji političkih protivnika. Budući da se prosječni građani vjerojatno nikada ili gotovo nikada nisu bavili propagandnim tehnikama pa ih stoga nisu ni svjesni, nasjedaju na njih prije nego što formiraju svoje mišljenje. Dakle, zašto bi se ljudi bunili ako su krivo informirani ili su bili zavedeni u klišeje ili prevareno razmišljanje kroz pametno uokvirivanje?

U svojoj knjizi „Warum schweigen die Lämmer?“ („Zašto janjad šuti?“) Rainer Mausfeld piše pod naslovom „Upravljanje mišljenjem“ kako masovni mediji manipuliraju nama selekcijom, dekontekstualizacijom i rekontekstualizacijom, tj. “izvlačeći nas iz konteksta, stavljajući nas u drugačiji kontekst”. Postoji i upravljanje ogorčenjem, što je način na koji se nositi sa suprotnim stajalištima. Osim nacista, neonacista i desničarskih ekstremista, nalazimo okvire kao što su “teoretičari zavjere” i “protivnici cijepljenja”. U Njemačkoj je izraz “Corona Leugner” (u prijevodu “onaj koji niječe Covid”) skovan kako bi se semantički povezao s poricateljima holokausta. No, etiketa “antisemita” je najviše klevetnička. Takva optužba onemogućuje bilo kakvu suštinsku raspravu.

To je upravo ono što propagandisti žele. Metoda stavljanja slušatelja u trans određenim propagandnim tehnikama kako bi se spriječila njihova jasna sposobnost prosuđivanja malo je suptilnija. To se može naći u „Propagandi“, omiljenoj knjizi Josepha Goebbelsa koju je napisao Edward Bernays, nećak Siegmunda Freuda, 1928. Bernays opisuje tehniku ​​dramatiziranja i ponavljanja, koju naši glavni mediji godinama koriste – Uvijek se susrećemo s istim temama bilo da konzumiramo TV, radio ili tiskane medije – koronavirus, mrtvi ljudi – “sve je strašno, u očaju” – rat, ekonomska kriza, kriza s hranom itd.

Namjerno raspirivanje strahova

Najvažniji aspekt za razumijevanje sadašnje situacije nedvojbeno je da su mediji nemilosrdno i trajno usađivali strah od smrti. Stanovništvo je bilo i još uvijek prolazi kroz masovnu traumatizaciju ili retraumatizaciju.

Kao rezultat toga, um uglavnom prestaje funkcionirati, a traumatizirani više ne vide najosnovnije veze. Tek su rijetki od početka primijetili potpuni nesrazmjer između medijske panike i broja oboljelih i umrlih.

Knjiga „Recept u sedam koraka za stvaranje interesa i potražnje za cjepivom protiv gripe (ili bilo kojeg drugog)“, koju je 2009. napisao Glen Novak, zamjenik direktora CDC-ovog odjela za odnose s javnošću, a u međuvremenu je nestala s interneta. No, postoji još jedan njegov hit komad.

Buđenje interesa i potražnje na prvu zvuči normalno za konzultanta za odnose s javnošću. Međutim, dokument ima sve:

• Korak 1: Zlikovac stupa na pozornicu, virus ubojica.
• Korak 2: Nacionalni stručnjaci izražavaju zabrinutost i strašna predviđanja.
• Korak 3: Znanstveni novinari iz poznatih novina preuzimaju temu i šire strah i teror.
• Korak 4: Slike smrti i patnje podržavaju ovu “poruku”.
• Korak 5 i 6: Dramatizirajte i ponovite.
• Korak 7: Pojava bijelog viteza: cjepivo.

Prema Novakovim riječima, potrebno je “stvoriti brigu, uzbunu i strah”. On govori o “taktici zastrašivanja”. Ne može se reći da je ovaj perfidan plan korišten u cijelom svijetu, točno prema Novakovoj knjizi, međutim, sličnost je nevjerojatna. Stoga nije bilo iznenađenje kada je procurio dokument koji je otkrio da su njemačko i austrijsko ministarstvo unutarnjih poslova radili upravo s tim strahom, odnosno strahom od smrti od gušenja. Ministarstva su pozvala na zastrašivanje ljudi strahom da bi svatko tko se ne pridržava pravila mogao smrtno zaraziti druge.

Ova tehnika straha i zastrašivanja uspjela je natjerati više od 90% ljudi da poštuju pravila: socijalno distanciranje, nošenje maski i testiranje. Neki su liječnici još u travnju 2020. napisali da bi sve nefarmaceutske intervencije bile beskorisne u širenju virusa. Intervencija je utemeljena na dokazima ako su njenu učinkovitost potvrdili brojni renomirani znanstvenici. Čak je i Svjetska zdravstvena organizacija izjavila da su sva randomizirana ispitivanja, odnosno na najvišoj znanstvenoj razini, pokazala da maske za lice nemaju učinka. Ovo je trenutno stanje znanja znanstvene zajednice i nije se promijenilo. Nove randomizirane studije bile bi potrebne da se to poništi. Čak i da je bilo koji odbor odmah odobrio takvu studiju u travnju 2020., rezultati se ne bi mogli očekivati ​​prije sredine 2021. Umjesto toga, slušamo mišljenja “stručnjaka” i nalaze ranjivih, nerandomiziranih studija od ožujka 2020. Ako danas pitate CDC o znanstvenoj osnovi za korištenje maski, dobit ćete knjižicu koja kaže da postoje “dokazi ” za učinkovitost. Svi bi trebali shvatiti da su prevareni.

Na temelju do sada iznesenih aspekata, jasno je da je jedan od glavnih razloga zašto ljudi pristaju na ovu znanstveno nedokazanu i pravno teško opravdanu „glupost“ strah. Strah od navodne smrtonosne opasnosti virusa, strah od prijetnji kaznama u slučaju nepoštivanja, strah od izbjegavanja, strah od izumiranja, itd. Taj strah održavaju nove, zbunjujuće mjere, nove poruke i groteskna proizvoljnost, kao kao i druge scenarije kao što su rat ili klimatske promjene.

Poslušnost

Dubinska psihologija dodaje još jednu dimenziju razumijevanju ljudskog ponašanja. Sigmund Freud je razlikovao Id, ego i superego. Id opisuje nesvjesno, koje u velikoj mjeri kontrolira ljude bez njihova znanja. Ego je osobnost čovjeka, a superego je, prema Freudu, idealizirana razina. To uključuje sve norme i ideje koje je osoba usvojila iz vanjskog svijeta. Naši roditelji zauzimaju ovu razinu na početku naših života i govore nam što vjeruju da je ispravno ili pogrešno. Oni nam, međutim, ne govore: “Ja to radim na ovaj ili onaj način”, već “netko to radi na ovaj ili onaj način”, jer su i oni podložni procesu društvene standardizacije. Sve dok nismo razvili vlastitu savjest, naši roditelji služe kao naša vanjska savjest.

Uspješno sazrijevanje u odraslu osobu uključuje sukob između Ida, ega i superega za formiranje naše savjesti. Tada znamo što je dobro, a što loše za nas i imamo savjest u sebi. Oni koji ne uspiju napredovati u tom procesu prenose norme superega na nadređene, autoritete ili čak državu. Zatim se tome pokoravaju, slušaju što dolazi “odozgo” i “vrše svoju dužnost”. To je izvor poslušnosti autoritetu, anticipacijske poslušnosti, koja u konačnici omogućuje funkcioniranje diktatura. Netko tko je razvio svoj ego, tko je razvio vlastitu savjest iz početnog superega, neće prihvatiti sve što autoriteti kažu, nego će formirati svoje mišljenje i djelovati samostalno.

Nadalje, većina ljudi ne može zamisliti da se njihov superego okreće protiv njih. Djeca idealiziraju svoje roditelje čak i nakon što su prema njima bili okrutni; u nekim slučajevima tu idealizaciju održavaju i kao odrasli. Ovo ponašanje je posebno ozbiljno kod žrtava zlostavljanja: u brojnim slučajevima one vole ili traže ljubav zlostavljača koji ih je upravo duboko ranio. To može rezultirati teškim disocijativnim iskustvima, čak i shizofrenijom.

Psiholozi i liječnici to nazivaju poistovjećivanjem s agresorom: poistovjećivanjem s agresorom smanjujemo strah od agresora. Nešto slično se događa kada je netko prenio norme superega na državu: “Država nam misli dobro, brine se za nas.” Trenutno se čini da većina ljudi vjeruje upravo u to. Mnogima je teško povjerovati da država ili vlada ima loše namjere prema nama.

To postaje još gore ako su predstavnici države korumpirani, kriminalci ili čak zlonamjerni: mnogi moraju odbijati tu ideju iznutra jer je ne mogu podnijeti. Također je zastrašujuće da srednji sloj našeg društva, odnosno državni službenici, zdravstveni djelatnici, policija, ravnatelji škola i tako dalje, provode upravo ono što im se kaže i ponašaju se kao da jednostavno obavljaju svoju dužnost. Zašto ne shvate da se ovdje daju protuzakonite naredbe, a oduprijeti im se zapravo dužnost? Ti ljudi kao da nikad nisu čuli za disidentstvo.

Ali samovolja se provodi: “Naši” predstavnici osmislili su sustav koji im omogućuje kršenje temeljnog zakona iskorištavanjem 50 medicinski besmislenih pozitivnih PCR rezultata (statistički ekvivalentnih 15 prehlada) na 100.000 stanovnika; potkopavaju temeljni zakon, otimaju nam naše slobode i druga prava, tjeraju nas na opasno cijepljenje, nameću državno naređenu prisilu na masku za samoozljeđivanje i voljno odobravaju uništavanje našeg gospodarstva.

Zašto nema izljeva bijesa? Zašto nema odgovarajuće akcije? Tko sprječava počinitelje da ne naprave daljnju pustoš? Umjesto toga, više od polovice stanovništva i dalje podržava mjere jer vjeruju da je sve za njihovu dobrobit. Oni koji izazivaju zabrinutost progone se, marginaliziraju i kriminaliziraju. Ponašanje većine može se donekle protumačiti kao štokholmski sindrom. Tijekom situacije s taocem ili drugog nasilnog događaja, opisuje psihološki fenomen u kojem žrtva razvija suosjećanje prema počinitelju. Kao rezultat toga, ne čudi da ljudi vole podržavati one koji poduzimaju najdrastičnije mjere.

To znači da znatan dio stanovništva suosjeća sa svojim mučiteljem. Osigurava da je ekonomija uništena, djeca traumatizirana i mučena, stariji izolirani, a ljudi međusobno zavađeni. Srećom, postoje oni koji su ostali pribrani, koji to dobro vide i koji ne žele da se ova opaka klika izvuče s tim.

Pritisak za povinovanjem

Tendencija prilagodbe vlastitih percepcija, mišljenja ili ponašanja društvu ili referentnoj skupini naziva se konformizam. “Svi to tako rade” ili “ako svi tako rade, ne može biti pogrešno” uobičajeni su odgovori.

Razlozi za konformizam su brojni: želja za pripadanjem, želja za izbjegavanjem negativne pažnje. To može rezultirati oportunizmom. Oni koji su nesigurni u ponašanju traže informacije od grupe. Konformističko ponašanje zanemaruje vlastite potrebe, a istovremeno sprječava društvene promjene. Pojedinci su gotovo uvijek bili na čelu društvenih i znanstvenih promjena. Mjere vlada i medija koji izazivaju strah i paniku, koji su svi usklađeni, trenutno vrše veliki pritisak na ljude da se prilagode. Tko god riskira nepripadanje, riskira i gubitak posla i isključenje iz kruga prijatelja i obitelji. Političari su već nagovijestili da će samo cijepljeni ljudi ponovno dobiti (privremeni) puni pristup osnovnim pravima kao što su odlazak u kino, kupovina, putovanja i tako dalje.

Prema Martinu Lutheru Kingu, “Nikada, nikad se ne bojte učiniti ono što je ispravno, osobito ako je u pitanju dobrobit osobe ili životinje. Kazne društva male su u usporedbi s ranama koje nanosimo svojoj duši kad pogledamo na drugu stranu.”

Psihološke implikacije evolucije

Ako dublje zaronimo u psihologiju, posebice razvojnu i evolucijsku psihologiju, možemo vidjeti da je poslušnost tisućljećima ključna za ljudski opstanak. Naši su preci najvjerojatnije bili najbrutalniji muškarci i najpokornije žene. U tim uvjetima poslušnici su se prilagodili strašnim političkim situacijama i osnovali svoje obitelji. Sophie Scholl, Rosa Luxemburg i Jeanne d’Arc nisu imale djece; njihova reprodukcija bila je čisto mentalna, temeljena na njihovim idejama.

Poslušnost i prilagođavanje, sve do negiranja vlastitog identiteta, duboko su urezani u kolektivno nesvjesno kroz mnoge generacije, možda i tisućljeća, te oblikuju naše mišljenje, osjećaje i ponašanje. Oni koji žele prevladati te strukture straha i poslušnosti moraju biti svjesni ne samo povijesnih trauma društva, već i njihove kontinuirane učinkovitosti u sadašnjosti i razotkrivanja vlastite unutarnje psihodinamike.

Psiholozi su igrali važnu ulogu u iskorištavanju povjerenja ljudi u autoritet i uvjetovanju da se pokore. Činjenica da zatvorenici u Guantánamu nose maske jedna je od korištenih tehnika psihološkog mučenja. Njegov cilj je infiltrirati se u um žrtve. Obaveza nošenja maski u kontekstu “korona krize” predstavlja psihičku torturu javnosti.

Oni koji te mehanizme nemilosrdno i brutalno koriste protiv svog stanovništva na strani su vladajućih klika. Novi, zbunjujući i zastrašujući signal šalje se u redovitim intervalima.

Prisilna maska, zaključavanje, virusne mutacije, drugi i treći val, a možda i “još strašnija bolest”. Prevarljivim strahom i širenjem panike u vezi s “virusom ubojicom”, takozvana elita uskraćuje ljudima osnovna prava, koja mogu povratiti u sitnicama u zamjenu za dobro ponašanje, kao što je prihvaćanje cijepljenja.

Ova strategija neće funkcionirati za svakoga. Temeljni zakon temeljno je pravo, a ne pravo na milost! Povratit ćemo svoja prava!

Nedostatak informacija ili neuvježbano rukovanje propagandom, različiti oblici straha, poslušnost autoritetu, pritisak za prilagođavanje i mogućnosti da se iz situacije profitira među temeljnim su razlozima slijepe poslušnosti kakvu smo vidjeli u prošlim godinama. Oni koji se ne povinuju, koji su dobro informirani, koji nisu iritirani propagandom, koji se ne boje, koji se odupiru pritisku da se prilagode i odreknu profita također će utjecati na društvene, političke i znanstvene promjene.

Svatko od vas doprinosi tome da ljudi povrate vjeru u sebe, osjete želju za slobodom i ustanu protiv nepravde, samovolje i diktature.

Provjeri/expose-news.com

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !