Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
And even when the shadow of the Cross falls on my path I see your Easter sunlight through the dark.
Onima koji su pratili „Crnu svadbu“, intrigantnu srpsku seriju, nije mogla promaknuti zagonetna riječ katabaza. Radi se o teološkom pojmu kojeg je serija popularizirala stavljajući ga u kontekst eskalacije bizarnih događaja koji se dovode u vezu s manifestacijom Zloga. Držeći gledatelje u neizvjesnosti, tek nakon nekoliko epizoda pojavljuje se lik monaha koji tumači koje bi bilo značenje toga izraza za našu stvarnost: on zasigurno jest apokaliptičnog predznaka ali monah razotkriva kako se taj „silazak“ (doslovan prijevod riječi katabaza), odnosno u ovome kontekstu uprisutnjenje demonoloških sila u ovostranosti, neće zbiti na dramatičan način, onako sa specijalnim efektima u maniri holivudskih filmova. Naprotiv, odvijat će se gotovo neprimjetno i postupno, u nijansama, na razini pojedinačnih ljudskih savjesti unutar kojih će se pomicati granice sve dotle dok se ne postigne njihovo potpuno pomračenje koje će se manifestirati kroz utrnuće moralnih vrijednosti, prekid spona suosjećanja s drugima i zaborav Boga.
Neumjesno je žrtvi tumačiti uzroke zbog čega je ona žrtva
Nemojte očekivati od ovoga teksta da bude još jedna povijesna, geo-politička, vojno-strateška analiza rata u Ukrajini; mnogi se već time bave pa nema smisla pod ovim naslovom trošiti riječi u tome smjeru. Žrtvama ovoga kao i svih ratnih sukoba ikada u konačnici takav pristup apsolutno ništa ne znači. Jer dok se većina analitičara i „analitičara“ trudi dokazati istinu kakvom je oni vide, nabrajajući argumente u prilog ove ili one strane, stvarnost sukoba je daleko složenija i drugačija: postoji nebrojeno mnogo Istina koje su već ispričane i koje će tek biti ispričane od strane malih ljudi koji su ih proživljavali i preživljavali.
Nadodajemo kako ovakvo promišljanje nipošto nije relativizacija istine. Svi smo mi umiješani u „staru zavjeru strana“, a ovo sada je pokušaj apela – u ime žrtava – za utihnućem, barem na trenutak, svih rasprava kojima je počesto uvjeravanje onih na drugoj strani, koja god to strana bila, izgleda postalo samo sebi svrha u posljednje vrijeme. Kako bismo onima koji su pogođeni tragedijom osigurali potreban pijetet, bez ikakve patetike, potrebno je odložiti arsenal retoričkih dokaza i predviđanja scenarija daljnjeg razvoja situacije ne bi li izbjegli neukusno pojašnjavanje te radije, u suzvučju s vlastitom šutnjom, pustiti njih da govore – ukoliko to uopće žele.
Naime na razmeđu Istoka i Zapada prebivaju nerijetki pojedinci koji su skrojeni i od jedne i od druge strane, u kojima konvergira svo bogatstvo obiju tradicija. Takvi nažalost uslijed sukoba najviše stradaju jer u konačnici nikako ne pripadaju ni jednima ni drugima, ne zbog toga jer oni ne osjećaju pripadnost već zbog toga što ih drugi (oni „čistokrvni“) gledaju kao uljeze. Međutim kako je uopće moguće u sebi se podijeliti pa na vani opredijeliti? U takvima se ujedinjuju mentaliteti, običaji, kulturne odrednice, a granice se brišu i poništavaju, dok se drugi (opet oni „čistokrvni“) često usude prelaziti granice njihova životnog integriteta.
Zapovjedni lanac odgovornosti i osobna odgovornost
Svi smo umreženi i svatko od nas je jedan od centara mreže Života i stvorenog svijeta. Prema tome, svatko od nas snosi svoj dio odgovornosti za svoja (ne)djela i posljedice koje ostaju. Na kraju krajeva, kad malo bolje promislite svako ratovanje je, u onoj izvršnoj fazi, zapravo borba malih ljudi protiv nekih drugih malih ljudi. Smatrate da je to previše pojednostavljeno? Probajte odgovoriti sami sebi na ovo pitanje: bi li vas neki skriveni Vladar iz sjene mogao nagovoriti da počinite zločin? U nekim inače problematičnim osobama krvožedna težnja katalizira se ratnim stanjem, dok se istovremeno u drugima iskristalizira ono najbolje što čovjeka čini istinskim Čovjekom, kakvim ga je Bog zamislio i stvorio. Možda ni ne znate koliko puta se dogodilo da je neprijatelj u neprijatelju prepoznao Čovjeka i zaštitio ga. O tome niste mogli saznati nego u svjedočanstvima spašenih i pošteđenih.
Onima koji su preživjeli bezumne zločine na kraju dana (ali doista u onom doslovnom, najbanalnijem smislu izričaja „na kraju dana“) uistinu nije važno koji je to daleki Vladar iskonstruirao i sproveo svoj Plan; njima je važno ovo dvoje: procesuiranje zločinaca i izgurati još jednu noć. Oni koji potajno vape za osvetom zasigurno je ne planiraju izvršiti nad nekim tko je iz daljine pokrenuo događaje već nad onim zločincima s kojima su se susreli licem u lice. Upravo iz tog razloga važno je kidati lance zapovjedne odgovornosti, počevši od najniže razine, i ne pristajati na izvršavanje nečovječnih zapovijedi. Na taj način prekidamo i začarani krug osvete kojom su naši prostori i generacije toliko zatrovani.
Sasvim je ljudski zatvoriti oči. Hrabrost je otvoriti ih. A otvoriti ih pa gledati lice neprijatelja predstavlja ultimativno iskustvo usamljenosti i napuštenosti koje se iz trenutnoga, u slučaju preživljenja mučeništva, preobražava u cjeloživotno. No zapamtite jedno: najveća opasnost za trenutačnu situaciju katabaze su upravo takvi koji su stasali u nedavnim sukobima i, bez ičije pomoći, sami sebi (za)cijelili zadobivene rane. Ovo je početak njihova smjelog uspona – anabazis. Oni će ponijeti otpor „silasku“ kojem svjedočimo. Oni će također biti nositelji jedne sveobuhvatne obnove koja će nam uskoro biti potrebna.
I tako se Narod na kraju uvijek nekako sam za sebe pobrine te nastavlja trajati. O tome nam svjedoče brojni primjeri zabilježeni u mikropovijesti, povijesti svakodnevlja, osobne povijesti anonimnih pojedinaca koji su na neznane načine podnosili posljedice ratnih razaranja, razdvajanja, podjela (…), sve u svemu – manifestacije Zloga.
Jednom kad i ova katabaza prođe naći ćemo način da jedni drugima ponovno pružimo ruku; u znak priznanja poraza ili pobjede, pozdrava, pomirenja, pomoći, ili eto tek tako… jer smo ljudi koji idu ususret jedni drugima i nećemo dozvoliti da možemo biti jedni bez drugih i bez Boga.
