Nedjelja, 19 svibnja, 2024
NaslovnicaWake upMit o zakonima

Mit o zakonima

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“…And Justice for All”

“Ljudi vole u šali reći: “Zakoni su zato da ih se krši”. Pa popiju u lokalu pivo i odu doma svojoj ženi.

A da pritom uopće nisu svjesni kako prokleto u pravu su.”

Posljednje vrijeme mi “vrište” s interneta i svih kutaka te zakutaka ove naše planete, neki mi šalju mailove, a svi užasnuti – “što nam to spremaju”. “Oni”. A vele mi – spremaju nam neke nove zakone i izmjene postojećih. U tim novim zakonima ćemo se svi morati cijepiti, a tko odbije “iglu” – ode mu glava. Odvest će ga nekamo, u neku ustanovu, pa mu tamo dati ne samo “iglu” već i koktel koji se daje onim luđacima što su posve izvan kontrole. Pa ćemo onda postati “biljke” od tih koktela. I izgubiti sebe.

Mo’š mislit. I malo morgen. Ali o tome ću na kraju ovog posta. Najprije ćemo “raščistiti” sa tim takozvanim zakonima – i uopće sa svim zakonima. I njihovim pripadajućim paragrafima. Baš ćemo ih, ono, raščetvoriti i očerupati u „paramparčad“ – pa ćemo ih onda lijepo ponovo sastaviti u jednu strukturu koju svaki normalan čovjek odmah prepoznaje – jer ta struktura izgleda, a i “miriše” na – govno.

Evo, neki dan razgovaram s prijateljem koji ima odlične analogije i uopće – taj prijatelj zna razmišljati. Bome, dobro razmišlja. Evo jednog njegovog prijedloga zakona – jer mi smo sada na “festivalu gluposti” i tko izvali gluplji zakon – taj je pobjednik festivala.

“Svaka punoljetna osoba s modrim očima može jednom tjedno na ulici ubiti bilo koju crnokosu osobu. Ali to može izvesti samo na neparne dane. Ukoliko ubije osobu koja nije crnokosa ili ubije crnokosu osobu na parni datum – onda plaća kaznu – od recimo 100 EUR. A ako to “ubojstvo” izvede osoba koja nema modre oči – onda ide na izdržavanje zatvorske kazne – po onom “starom” zakonu – dakle jedno 15-20 godina.”

Kakav dobar zakon”, velim ja njemu – iako nemam modre oči. Moje su ultra-ljubičaste – zato tako dobro vidim sve oko sebe. Pa sam počeo razmišljati da i ja dam doprinos tom festivalu gluposti. Ali ja sam jako maštovita osoba, imam ja na “lageru” toliko svakojakih ideja i “zakona” – da bi ih oni na vlasti čak mogli i “uzakoniti”. Pa onda radije neću. Ti će “zakoni” ostati u mojoj glavi – do daljnjega.

Zašto su zakoni nerazumljivo napisani?

Znate zašto? Zato da vas zbune. Zato da vas smute. Zato da ih ne razumijete. Zato da se poslije trećeg čitanja zapitate: “Jesam li ja glup?”. A pošto živimo u binarnom svijetu onda postoje samo dva odgovora:

zakon ili razumiješ (pa si znači pametan, štoviše inteligentan) – ili ga ne razumiješ (pa si pače glup). A pošto ih nitko od normalnih ljudi ne razumije – ecola, svi smo mi glupi.

Sjedimo tako ispred tih paragrafa, gledamo ih i pokušavamo razumjeti. A oni gledaju nas i tiho se hihoću i misle si: “Viđe budale, ništa mu nije jasno”. Nema se tu što dodati. Kratko i jasno. Mi smo glupi a oni pametni.

Ali glupi smo iz jednog jedinog razloga – jer te zakone čitamo i slijedimo ih – od riječi do riječi. Umjesto da kažemo: “Dosta!”. Toliko su nam se zakoni zabili pod kožu da bez zakona više ne možemo ni na WC. Otvoriš vrata WC-a, a već te dočeka zakon – umijte ruke ili čak “raskužite ruke”. Jer naše su ruke posljednje tri godine “kužne”. Kužan je u srednjem vijeku bio onaj tko je prenosio kugu. A sada su naše ruke kužne – pa ih moramo raskužiti.

Nisam baš posljednje vrijeme bio u četvrti crvenih svjetiljki – ali ne bi me začudilo da i tamo  naletiš na neke nove zakone. Raskužite ruke, raskužite usta, raskužite spolovilo, raskužite dušu. Pa kad onako raskuženi legnete s njom – valjda će i orgazam biti raskužen. Samo čekam da “znanstvenici” ustanove da je i sperma puna ugljika – pa je treba raskužiti, odstraniti taj CO2 iz nje. GMO sperma. Tko svršava više od jednom na dan – dobit će na naplatu poseban porez – porez na CO2 svršavanje. Od tog poreza će biti izuzeti jedino oni koji pišu i sprovode zakone – oni koji nas poslovično je*u u zdrav mozak. Njihov CO2 nije opasan za planet.

Tko piše zakone?

Zakone pišu ljudi. Posebni ljudi. Koji su završili posebne škole i fakultete. To su obično bivša djeca s posebnim potrebama – kojima su posebne potrebe ostale. Zauvijek uklesane u njihove mozgove i duše. U tim su ih školama i fakultetima naučili kako treba pisati zakone – da su posve nerazumljivi – za nas normalne. Jer, ruku na srce, ti koji pišu zakone i nisu normalni.

To su ljudi koji su nekada, u djetinjstvu sanjali, da postanu znanstvenici – ili barem poznate face. Ali zakoni i pravo nisu znanost. Nema tu postulata i dokazivanja teza, nema aksioma i teorema. Nema tu protuteza i protuargumenata. Nema tu logike ili strukture. Nema čak ni diferencijalnih jednadžbi. To je samo jedno “suho” natucanje oko tema koje se mogu vrlo lako riješiti. Ali kad bi se lako riješile – onda ne bi bilo potrebe po piscima. Piscima tih zakona.

A oni vole na sebe navući svoje toge i svoje ozbiljne face i svoje blještave naočale i svoje nove cipele iz Budimpešte (jer tamo su oni – sad već rijetki pravi postolari) – i stati ispred nas – na svoje balkončiće, s kojih nas mogu promatrati s visoka. Jer nema ništa ljepšega nego popišati se na raju s balkona. Pa se onda možeš poigrati – možeš pišati po jednom – a možeš i “šarati” pa upišati puno njih. Skoro pa orgazmični osjećaj. Sada znate, štovani čitatelju, kako izgleda orgazam jedne amebe.

A ono što njima nije jasno – to je da zakoni u zdravom društvu nisu potrebni. Zakoni su potrebni u bolesnom društvu. Što je društvo bolesnije – više mu zakona treba. I podzakonskih akata. I podzakonskih akata podzakonskih akata.

Zakoni ne iskorijenjuju Zlo. Zakoni baš naprotiv – potenciraju Zlo. Sa svakim novim zakonom izraste barem pet-šest ideja kako ga zaobići. Ljudska je genijalnost najočitija u izbjegavanju zakona. Kad bi postojao Zakon o Smrti – svi bi je izbjegli – na tisuću i jedan način. Nitko ne bi umro i pogrebnici bi ostali bez posla.

Zašto su zakoni uopće napisani?

Zašto? Pa da se “raja” zabavlja – dok “mi” krademo. Jer svaki zakon ima svoju rupu – skrivenu rupu. Za rupu zna samo onaj koji je pisao zakon. Kao što samo dobar planinar zna gdje se nalazi mali bistri izvor gdje može napojiti sebe ili svoju stoku. A izvor je mali – ne može on napojiti sva stada iz okoline. Izvor napoji samo malog planinara i njegove “štićenike”.

Zato naši političari toliko vole “planinariti” i vozati se nepreglednim prostranstvima Lijepe naše. Da pronađu te izvore – i onda ih “zaštite” zakonima. To vam je kao ona igra “tko prvi djevojci – njegova djevojka”. A oni su vrsni poznavaoci ljepote. Svaka prava ljepota je rijetka, nema toga na bacanje – zato je treba ugledati, osvojiti i na kraju privatizirati. Zakonima.

Zakon vam je kao neka vrsta certifikata. Vi ste postigli osvajanje nekog terena – i sada ga treba zaštiti da ga sutra ne “osvoji” netko drugi. Da spriječite konkurenciju. Jer, konkurencija je samo za neuke budale. Među “nama” nema konkurencije – mi plijen lijepo podijelimo – svatko u skupini hijena dobije ponešto – netko sočan but, netko iznutrice – a netko oglodanu kost. A bolje i oglodana kost nego ništa.

Jer ništa je kao Smrt. Ništa je ništa. Ništa je za nas – da gledamo u ništa, a na vrhu brda vidimo njihovo “sve”. Onda smo mi još manji, a oni još veći.

Rekurzija

Uf, ovo će tek biti zabavno – na “mojem” smo području, a tu se osjećam kao riba u vodi. Znate li što je rekurzija? To je jedan sasvim udomaćen i vrlo čest izraz u informatici – pogotovo u programiranju. Imate jedan komad programskog koda koji ima određenu funkciju. A možemo ga upotrijebiti na više mjesta matične aplikacije. Taj dio programskog koda zovemo procedura. A posebnost rekurzivnih “procedura” je da prilikom izvođenja programa mogu “zvati” same sebe, odnosno koristiti vlastite usluge. Evo, kako to funkcionira.

Imate “čovjeka-proceduru”. Njegova zadaća je lijevom rukom prihvatiti vrući krumpir od kuharice i oguliti ga. Ukoliko je krumpir baš jako vruć – onda ga drži u ruci toliko dugo dokle god može izdržati. A kad više ne može – onda ga desnom rukom preda u ruke čovjeka-procedure što stoji desno od njega.

Taj čovjek-procedura prihvati vrući krumpir svojom lijevom rukom i ponovi postupak. Ponovi proceduru. I tako se ta procedura izvodi tako dugo dok se na kraju onaj vrući krumpir nije toliko ohladio, da ga onaj posljednji čovjek-procedura može s lakoćom držati u ruci i oguliti ga.

A onda taj posljednji čovjek-procedura oguljeni krumpir vrati onom od koga ga je i dobio – što će reći, onom čovjeku-proceduri što stoji lijevo od njega. I tako se naš oguljeni krumpir vraća, iz ruke u ruku, toliko dugo dok ne dospije u ruke onog prvog čovjeka-procedure. A taj ga vrati glavnoj kuharici koja nastavi kuhati ručak. Eto, sada znate sve o rekurzijama, a bogami i programiranju. Jer ona glavna kuharica – to je naš program. “Ajme, što je programiranje jednostavno”, reći ćete. Pa naravno da je jednostavno. Sve je jednostavno kada nešto ZNATE. A kad završite čitanje ovog posta – znati ćete sve o zakonima.

Dobro napisana rekurzija u informatici je nešto dobro i jako korisno. Ali bilo kakva rekurzija u pravu i među zakonima je nešto vrlo negativno. Kad se pojavi u zakonima i zakonskim paragrafima – onda to nije ništa dobroga. Štoviše – to je očita greška. Samo se postavlja pitanje – je li do te greške došlo greškom – ili je do toga došlo namjerno. Zato da vas zbuni.

Jednom sam prilikom sudjelovao na projektu “sređivanja” zakona europske komisije na jednom određenom području ljudske aktivnosti. Staviti ih u nekakvu logičnu strukturu da se ljudi mogu kasnije lakše snaći. E, tamo sam svojim vlastitim očima vidio ovo: Zakon D se u svojim paragrafima poziva na zakon C. A taj se u svojim paragrafima poziva na zakon B, a opet ovaj na zakon A. Međutim u zakonu A nema ni traga ni glasa od rješenja. Zato postoji aneks tog zakona A, nazovimo ga A1 – u kojem se jedan paragraf poziva na zakon D. Aneks A1 je naime napisan i dodan zakonu A nakon što je već bio objavljen zakon D.

Pa kad onda iz najnovijeg zakona A1 odeš na zakon D – shvatiš da si tamo već bio. Jer se taj zakon D

poziva na zakon C – a i tamo si već bio. I tako u nedogled. Radite krugove i “đireve” po tim zakonima – rekurzivno se vrtite – a rješenja nema. Zato se taj “krumpir” nikada ne vrati oguljen u ruke one kuharice koja ga čeka.

Moguće je da se radi o grešci – onog čovjeka koji je zakon pisao. A moguće je i da je to namjerno napravljeno. To je sasvim moguća hipoteza. Jer, ako su političari korumpirani – zašto i pisci zakona ne bi bili korumpirani? Tko kaže da su oni neosjetljivi na korupciju?

Što vam želim reći? Ljudi koji pišu zakone poznaju svoju struku i uvjetno poznaju književni jezik za elementarno lektoriranje. Ali ono što oni ne poznaju, ne razumiju i posve apstrahiraju u svojim “mudrovanjima” – to je logika. Ona čista logika ljudske misli, koju poznajemo već tisućama godina – od svih onih Aristotela pa nadalje. Ne samo da im nedostaje logika – njima akutno nedostaje sposobnost strukturiranog razmišljanja.

Šifranti i dešifranti

Tko su “šifranti”? Pa to su ovi gore, o kojima sam pisao – pisci zakona. A dešifranti su oni rijetki (dobri) pravnici i odvjetnici koji pokušavaju te zakone dešifrirati u našu korist. Oni su se pojavili, naizgled niotkuda, na početku kovid-histerije. Tada su “odstupanja” od zakona bila mala, jedva primjetna. A oni su ih primijetili – dok smo mi obični ljudi još spavali.

I počeli su ti hrabri ljudi već tada upozoravati da tu nešto ne “štima”. Da nije u skladu s postojećim zakonima, s ljudskim pravima. Tada ni oni a ni mi nismo znali da je to samo “štih proba” izvrdavanja zakona. Da će to s vremenom progresivno napredovati. Dosegnuti stupanj karikature.

Danas smo usred festivala gluposti, a oni još uvijek upozoravaju – ti dobri pravnici i odvjetnici. Oni još uvijek traže rješenje u postojećim zakonima. A ti se zakoni mijenjaju u “hodu” i sve je manja površina Pravde na kojoj mi svi stojimo. To je kao da 8 milijardi ljudi stoji zbijeno na jednoj velikoj kamenoj ploči. Ploča je svaki dan sve manja, a gužva veća. Jednog dana više nema mjesta za sve nas, pa oni najbliže rubu počnu padati u dubinu.

Zato ti dobri pravnici i odvjetnici više ništa ne mogu. Njihov zadatak je bio da sve to prepoznaju i upozore nas. Tko je shvatio – shvatio je. Tko je jamio malo znanja – jamio je. Police se prazne, a trgovina se polako zatvara.

Mjesto tih dobrih pravnika i odvjetnika postepeno će preuzeti mravi ratnici. To su oni mravi koji po cijele dane nešto treniraju, ali ništa ne nose u mravinjak – u gnijezdo. Rekli bi – lijeni i beskorisni mravi. Ali ti mravi nisu beskorisni. Oni su itekako korisni – jer se aktiviraju kad je gnijezdo ugroženo. Kad je mravinjak napadnut. Onda ti mravi izmile niotkuda i uhvate se u koštac s neprijateljem. 

Učene mrave nadomjestit će brutalni mravi. Surovi, sirovi i nasilni. Koji ne haju za zakone – kad ti zakoni jednom postanu karikatura društvenog ugovora. Ugovora kojega su ljudi međusobno potpisali – a Bog im je bio svjedok i garant.

I šta sad?

Kako – “šta sad”? Pa zna se – ako one zakone iz početka ovog posta “uzakone” – bit će “belaja”. I to velikog. Kao što ga je oduvijek bilo. Kao što ga je bilo 1914, pa 1941, pa 1991. Ako se ograničimo samo na “naše” prostore. Jer belaja je bilo od 1945. do danas barem pedesetak puta širom svijeta: od Indokine, Vijetnama, Kambodže, Laosa, …, Gaze, Iraka, Afganistana, Libije, Sirije, …, do Ukrajine. Uvijek tamo negdje netko gine. Uvijek tamo negdje netko na*ebe. A sada je došao red na nas. Opet.

Uvijek se netko miješa u naše poslove napretka, prijateljstva i ljubavi. Jer, ruku na srce, izvođači onih koji se miješaju u naše poslove – su uvijek oni glupi. Oni ubijaju, kolju i mrcvare sve ostale – jer ništa drugo ne znaju. Bez obzira da li se zovu Nacionalsocijalistička partija Njemačke  ili novodobni ISIS – to su oni glupi – koji jedino znaju klati i ubijati. 

A oni koji se bore protiv njih imaju jedan zajednički nazivnik, bez obzira u kojoj se zemlji nalaze. Bez obzira da li se nalaze u Poljskoj, Jugoslaviji ili Francuskoj. Oni su naprosto – partizani. Da ne bi bilo neke zabune – ovdje činim jednu vrlo važnu distinkciju između “komunjara” i partizana – koji se razlikuju kao kokoš i nilski konj. A ako ste opterećeni, štovani čitatelju, s nekim oznakama koje počinju na “U” ili “Č” – e, onda se pitam: “A što radite na ovom sajtu? Odite negdje drugdje – gdje ima više dopamina za vas”.

Kakve su nam šanse? Pa prilično optimistične. Evo kako. Oni inteligentni će se boriti na strani Istine i Pravde – kao svih ovih tisuća godina. Što će reći 25% stanovništva. Na našoj strani je barem polovica razbojnika, dakle 12,5 % stanovništva – jer razbojnici ne vole da im se netko miješa u “poslove” – pogotovo kad su ti “netko” oni glupi. Ja čak mislim da će se ovoj našoj borbi priključiti tri četvrtine razbojnika. Izostat će samo ona četvrtina “notornih” – koji su odmah u susjedstvu onih glupih.

Na bespomoćne ne možemo računati – oni se uvijek drže po strani. Dok je situacija mirna i stabilna – oni pokušaju dograbiti pokoju mrvicu koja padne sa stola. A kada zagusti – oni se još više povuku. Još se više useru. Kod njih je dobro to, što se oni neće usprotiviti nama. Oni nam doduše neće pomoći – ali nam neće ni odmoći. Njih kao da nema. Oni su kolateralne žrtve.

Dakle, ostaje 25 % onih glupih i nešto malo “priglupih” razbojnika, koji će se boriti “kontra Splita”. Uvrh glave 30 % populacije. A nas normalnih je znači barem 45 % po mojim izračunima – svi inteligentni plus dobar dio razbojnika (vidjeti ovdje: Temeljni razlozi ljudske naivnosti i ovdje: Temeljni zakoni ljudske gluposti). Znači – ima nas 50 % više, pametniji smo, organiziraniji i puno odlučniji. Zato je ishod te borbe već unaprijed određen. A kad još sve “ponderiramo”, odredimo ovisne varijable, posložimo sve relacije, … onda nema ni najmanje sumnje u ishod ove borbe.

Pa kako se onda mogu dogoditi takvi sukobi koji onda odnesu u grob tolike mase ljudi? Razlog je vrlo jednostavan – oni glupi nikako da shvate kroz povijest da je njihova “borba” uzaludna. Već tisućama godina ponavljaju jedne te iste greške. Zato što su glupi. Da nisu glupi – nama ne bi ni trebali tamo neki zakoni. 

Bilo bi nam dovoljno onih deset Božjih zapovjedi i strah od sedam smrtnih grijeha. Ali u te Božje “pričice” ne vjeruju ni razbojnici ni glupi – dakle 50 % populacije. U to ne vjeruje ni ponešto inteligentnih. A oni bespomoćni ni sami ne znaju u što bi vjerovali. U ponedjeljak vjeruju jedno, u utorak nešto drugo, a do nedjelje su već obavili puni krug “vjerovanja” – i spremni su za slijedeći ponedjeljak. Eto, zato su nam potrebni “zakoni” – kada sami ne znamo lučiti Dobro od Zla.

A oni što nas “vode” – oni nam uvijek podvale u tim zakonima. Jer oni pišu zakone za sebe. Da se očuvaju, da produže svoju vrstu, da iskoriste sve što se iskoristiti može. Što reče onaj jedan: “Tko je jamio, jamio je”. Eto, tako oni razmišljaju. Jer samo se jednom živi. I samo je jedna prilika za “jamiti”.

Za kraj

Nama je ZAISTA potreban Novi svjetski poredak. Ali takav, u kojem će glupim, bedastim, idiotima i psihopatima biti spriječen bilo kakav pristup visokim i vodećim funkcijama u društvu. Jednom zauvijek. A to valja regulirati zakonom. Kojeg će napisati oni inteligentni. Taj ćemo zakon uklesati u stijenu i zakopati je duboko u zemlju. 

A onda ćemo jednog dana “kao fol” iskopati tu stijenu “stariju” od najstarijeg (svetog) pisma i reći bespomoćnima, razbojnicima i glupima – da je to napisao Bog i zakopao je u zemlju – da je mi nađemo – i konačno počnemo normalno živjeti. Nema sumnje – svi će nam povjerovati – iako će oni razbojnici (kao uvijek) podozrivo gledati na taj naš “pronalazak”. Zato ćemo sve zapakirati u jednu dobru priču o Patuljcima s planine Atlas koji već tisućama godina traže tu stijenu.

A pored te stijene ćemo pronaći i jednu malu keramičku pločicu, na kojoj će biti zapisan MOJ zakon. Kojeg sam “dobio” svojim rođenjem, kada sam došao na ovaj svijet i prvi put zadisao i zaplakao. Kada sam bio beba stara jednu sekundu. Taj mi je zakon na toj maloj keramičkoj pločici dao u ruke Onaj Gore – i osobno mi rekao – još mi odzvanjaju Njegove riječi u ušima: “Ovo je tvoje neotuđivo pravo kao čovjeka, kao ljudskog bića, koje sam napravio ovim svojim starim i čvorastim rukama. Čuvaj to pravo i nikome ga ne daj. Ako treba, brani ga svojim Umom, a ako ne bude druge – brani ga svojom Krvlju!”. 

Evo tog zakona – ima samo tri članka:

članak 1.

Ja sam jedini i isključivi vlasnik i upravitelj svog Tijela i Uma. Ja jedini određujem što ulazi u to Tijelo i koje će boje biti govno kada izađe iz tog tijela. Ja jedini određujem što ulazi u taj Um i kakve će genijalne stvari izaći iz njega u obliku Znanja, Mudrosti i/ili Ljubavi. 

članak 2.

Moje vlasništvo nad tim Tijelom i Umom je neprenosivo. Nema tog ugovora ili sile koja može preuzeti vlasništvo nad tim tijelom i umom. Ni vlasništvo ni upravljanje. Ukoliko netko ima neku sugestiju u povodu mog tijela ili uma – ima to poručiti pravom, jedinom i neotuđivom vlasniku – usmenim ili pismenim putem. A ja kao vlasnik tog tijela i uma, odlučit ću posve samostalno što ću s tom sugestijom učiniti.

članak 3.

Kada i ako mi se u budućnosti netko s “iglom” u ruci približi na manje od 10 metara, s namjerom da mi tu istu “iglu” zabode u tijelo – ili se približi s bilo kojom drugom “alatkom” koja može povrijediti integritet moga Tijela i/ili Uma – poslat ću ga Svetom Petru na ispovijed. A ako ih bude više – onda će više njih završiti na posljednjoj ispovjedi. Završit ću i ja. Ali ja to znam – zato me nije strah.

Sve navode potvrđuje Onaj Gore osobno i pečatira ovaj dokument na dan rođenja alohe. Taj dokument je nepromjenjiv sve do alohine smrti. Nakon toga ga se predaje u Njegovu arhivu zbog statistike i drugih potreba Svevišnjeg.

A kako ću izvesti ono iz 3. članka? Ma nemoj – da im ne bi rekao – i još ih pripremio? Neka dođu – pa će vidjeti kako. U sekundi će im sve biti jasno. Pa će onda Svetom Petru moći plakati: “Nisam htio. Nisam znao.” Ali džaba ti “prosvijetljene” kada si jednom već kod Svetog Petra. To je jednosmjerna ulica – od tamo nema povratka. Što bi rek’o onaj iz Zabranjenog pušenja: “Sa Bara se nitko ne vraća.

Kada shvatite puni smisao mog zakona koji vrlo lako može postati i VAŠ zakon – onda ćete shvatiti da se taj zakon može raširiti i na druge komponente vašega života. Recimo, na monetarnu komponentu, o kojoj ću pisati u slijedećem postu – Mit o novcu.

Ajd’, zdravo mi bili – i pronađite tu svoju keramičku pločicu. Nije daleko. Mota vam se, tu negdje, oko nogu zakopana u onoj stijeni, na kojoj stojite. Pa je iskopajte i pročitajte što na njoj piše – prije nego zagusti. Jer, kad zagusti, neće biti vremena za čitanje i filozofiranje. Kada zagusti, mora vam biti sve jasno. Da odreagirate refleksno – kao pravi nogometaš. Kada mu doleti lopta na “volej” – da je refleksno zabije tamo gdje joj je mjesto. U njihov gol.

P.S.

Osjećam posljednje vrijeme da su “nanjušili” moje postove i neki meni neskloni ljudi. Štoviše – neskloni nama. Pa mi taj osjećaj prožima misli i tijelo. Možda me čeka još jedan preobražaj – a nema dva mjeseca što sam doživio trećega i postao aloha v4.0. Kakve su mi opcije?

Pa, jedna je svakako da u skoroj budućnosti postanem jedan svježi leš – aloha v5.0 – što prisilnim “ubodom”, što eliminacijom, što nesretnim događajem, ili bolešću, ili … Ta je opcija uvijek prisutna – i bez “igle”. Mogu uvijek pasti po stepenicama – i tako jedno pet-šest puta. Ali nije jedina. 

Onaj Gore je možda nešto predvidio – što ni sva moja pamet i 3D tehnologija fotografiranja ne mogu predvidjeti. Svakojake mi se opcije vrzmaju glavom. Ali ne gubim previše vremena na to. Iz četvrte dimenzije doći će rješenje – koje će me (opet) iznenaditi. A moglo bi iznenaditi i njih. Slatko snivam i čekam svoj slijedeći razgovor s Kunderom.

A moram se malo i pohvaliti. Dobio sam prije nešto više od tjedan dana svog prvog obožavatelja. Ali ne “tek tamo nekog” – već pravog. Taj je dospio do mene preko jednog mog prijatelja koji prati moje postove. Pa mi poručuje da će mi pružiti zaštitarske usluge – bude li potrebno – i bude li me netko pokušao spriječiti u širenju “Božje” riječi. 

Opa, postao sam VIP (Very Important Person). Iako, to vam je sad već jasno – to svakako neću iskorištavati. Kao što sam napomenuo već nebrojeno puta – moj je ego pod konstantnom kontrolom mog uma. Kada znaš da imaš ego i da taj “junak” voli “odlutati” – onda ga držiš na kratkoj špagi – kao psa. I samo mu rečeš: “K nozi!”

A taj moj obožavatelj djeluje inteligentno. Pa čak i da je razbojnik – što sam mu u šali odgovorio – znam ja s razbojnicima. Jer sam i sam koji put razbojnik – kad naletim na nekog turbo-glupog – pa ne mogu odoljeti iskušenju. Glavno da taj moj obožavatelj nije bespomoćan ili nedajbože glup. Ne, to sigurno nije 🙂 Sad će se nasmijati, vrag jedan mali, kad ovo pročita.

P.S.2

Današnji zadatak za vas, štovani čitatelju. Ispod, u komentaru zapišite što vi mislite o zakonima. A možete i sami predložiti kakav novi zakon. Festival gluposti još nije završen – i možda baš vaš zakon dobije prvu nagradu.

Ovaj ću post zaključiti jednim glazbenim komadom vrlo simboličnog značenja: Starless by King Crimson

Pitate me kako sam sa 16 godina zavolio jazz? 

Evo ovako: My Song by Keith Jarrett

I ovako: So What by Miles Davis

A kad ovo slušam – teku mi suze: Almost Blue by Chat Baker

E, da – kada bi nekome želio preko glazbe objasniti što su to zakoni – onda bi mu mogao ovako reći:

“Poslušaj ovu glazbu i znati ćeš – zakoni su ti sve, samo ne ovo što čuješ”.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

VEZANO

najnovije