Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
“Biti dobar mađioničar nije teško. Samo moraš preusmjeriti poglede svoje publike tamo gdje se ništa ne događa. A ti kontroliraš mjesto na kojem se zapravo sve događa.”
Sve te prekrasne žene, o kojima sam pisao u prošlom postu – i sve one, o kojima nisam pisao – sve te hrabre i pametne i mudre žene, širom svijeta – susreću se s jednim te istim problemom. I svi oni ništa manje prekrasni muškarci. Svi ti veliki ljudi, koji su na našoj strani – na vašoj i mojoj.
A taj problem izvire iz “Teorije ograđenog prostora”. Tu teoriju nisam ja izumio, ali sam je prepoznao. Tu je teoriju izumio jedan veliki um današnjice, baš ono – genijalac.
Teorija ograđenog prostora
Kada sam osamdesetih godina prošlog stoljeća krenuo na studij računarstva i informatike – naišao sam na najboljeg profesora svih vremena. Nije to bio neki naš heroj. Naši su (na žalost) bili prilično jadni – nisu baš bili previše zainteresirani da prenesu svoje znanje – ako se pojedini dijelovi njihovog “opusa” uopće mogu nazvati znanjem. Barem sam ja to tako doživio.
Tog profesora nikada nisam upoznao uživo. Čitao sam njegove knjige, do kojih je bilo jako teško doći. Teta mi ih je fotokopirala. Kad sam došao kod nje, u njen ured, u “vizitu”, samo me pitala: “Koliko stranica?”. Bio je to profesor Noam Chomsky.
Tada se profesor Chomsky (još) bavio znanošću. Potom se posvetio politici. Neko sam vrijeme bio impresioniran njime i ponosno sam objašnjavao svim svojim prijateljima – kako je pametan, genij u znanosti, a sada se sjajno snalazi i u politici. Bilo je lijepo biti u “njegovom društvu”. Ako čitaš Chomskog – onda si valjda i sam pametan i poseban, zar ne? Do prije nekih 7-8 godina, kada sam shvatio da je prof. Chomsky zapravo “The Guardian”. Ali ne one bahate i napuhane novine iz one male zemlje koja sebe smatra velikom. Dapače, to je pravi čuvar – pas čuvar sustava.
Njegova specijalnost je prije mnogo godina postala ovo: prof. Chomsky bi stigao na neki nepregledni travnjak, veliko polje gdje rastu sve vrste biljaka i pasu se sve vrste životinja, a o kukcima da i ne govorimo. Gospodin Chomsky bi ogradio jedan manji dio tog travnjaka – recimo 100 x 100 metara. Onda bi pozvao tamo svoje goste, svoje posjetitelje, svoje “ovčice”. Pa bi im pričao i objašnjavao čega sve tamo ima. Toliko je inteligentan i lukav da je svojim ovčicama uvijek skretao pogled na ovaj ograđeni i skučeni prostor – svaki put kad bi netko provirio izvan ograde i pitao nešto što ne bi trebao.
Tako je i danas. Proces je isti. Dolazimo – a zapravo su nas doveli – u ograđeni prostor i tamo, u tom ograđenom prostoru, tražimo rješenje. U zakonskim paragrafima i hijeroglifima. Mnogi se odvjetnici i pravnici trude pronaći rješenje – bilo u Ustavu, bilo u pojedinim zakonima. Ali vladajući te zakone najčešće ignoriraju, a u posljednje vrijeme ih se mijenja, u hodu, na našu štetu – u sjedištu “Evropske vlade” ili čak negdje drugdje, preko “bare”. Zato tražiti rješenje u tom ograđenom prostoru, koji se usput smanjuje – je isto što i tražiti djetelinu s četiri lista na asfaltu.
Pored toga imamo probleme s egom, o čemu sam već pisao. Ego svih nas – pametnih i manje pametnih. Ego nas ograničava u razmišljanju. Ego nas dovodi u taj ograničeni prostor. Ego ograničava one milijune ljudi koji još uvijek slijepo vjeruju lažima. Jer laži su slatke – ego je tada sretan i lijepo mu je biti u društvu slatkiša i lijepe vještice.
Profesor Chomsky me je naučio – a to me jako dobro naučio – da moram gledati izvan ograničenog prostora. Ne u onog zeca koji će sad izletjeti iz cilindra ili šešira. Moram gledati negdje drugdje. Gdje? Ne znam – istražujem.
Prije ili kasnije netko će se nečega sjetiti, kod nas u Hrvatskoj, u susjednoj nam Sloveniji, u
Nizozemskoj…, negdje. Ne sumnjam u to. Jer, mora nam biti jasno – kad bi svi ljudi znali ono što znamo mi borci na sajtu provjeri.hr – sutra bi cijeli ovaj cirkus odjednom prestao. Momentalno. Jer ih nitko od građana ne bi ozbiljno shvaćao. Ljudi bi im se smijali i pravili od njih budale i luđake. Jer oni i jesu luđaci – samo što to dovoljno veliki broj ljudi ne vidi.
Jedino rješenje u ovom trenutku vidim u tome da se plan, taktika i strategija koncentriraju na jednostavnu formulu:
--- kako učiniti da ispadnu budale pred svima - da im se svi ljudi smiju? ---
Naravno, pretočiti “jednostavnu” formulu u realni život je posve drugi par rukava. Mali i pametni računarski algoritam koji stane na jednu A4 stranicu zahtijeva na stotine i tisuće redaka pratećeg programskog koda, na desetine i stotine stranica programiranja. Treba u algoritam ubaciti sučelje (interface), “bug-response” mehanizme, treba predvidjeti na desetine i stotine rubnih uvjeta, itd.
Rubnih uvjeta? To je ono kad morate sve predvidjeti u toku životnog vijeka neke aplikacije. Kad neki “glupi” korisnik “udari” nešto neočekivano po tastaturi, ili se desi nešto neočekivano – da program nastavi funkcionirati – jer ste vi to predvidjeli. Zato smo informatičari tako poslovično oprezni i prilično dobri u predviđanju budućnosti. Jer uvijek predviđamo što bi se moglo desiti: “if – then –else”. Uvijek gledamo deset uglova u budućnost – da nas tamo nešto ne “zakači” i ne udari po tintari.
Pogledajte recimo Bitcoin. Genijalan izum, kratak algoritam, konceptualno tako jednostavan – a tako učinkovit. Na njemu je nastala cijela prateća industrija. Tako strahovito učinkovit da ćemo uskoro proklinjati dan kada ga je Satoshi Nakamoto izumio. Iako, nije to bio nikakav Satoshi. Ili onaj matematički genijalac Nick Szabo, porijeklom Mađar. Želite li čuti moju varijantu?
Bitcoin je izumila cijela skupina genijalaca – i ne samo matematičkih. Bili su u skupini i financijski stručnjaci, i psiholozi, i sociolozi, i… još hrpa pametnih glava. Jer stvar je dugoročna. Mijenja osnove poimanja novca i njegove funkcije u društvu. Ali o tome ću koji drugi put, da ne skrenem s teme.
Zato ćemo pored ovog jednostavnog algoritma “kako učiniti da ispadnu budale pred svima – da im se svi ljudi smiju?” trebati još desetine i stotine stranica uputstava – da se uspješno suprotstavimo ovom mega-ZLU. Algoritam je star koliko i čovječanstvo – nisam ga ja izumio. Ja sam samo ukazao na njega. “Car je gol” – zar ne?
Ali kako i priliči pravim računarskim stručnjacima – algoritam možemo još malo optimizirati. Tako da sada glasi:
--- IGNORIRAJMO IH ---
To je prvi i osnovni postulat četvrte post-industrijske revolucije. Kada ih bude ignoriralo četiri milijuna Hrvata – onda su “kuhani i pečeni”. Oni – a ne mi.
Ako želite sagledati cijelu kompleksnost sadašnjeg trenutka, onda poslušajte ove genijalce:
Foxtrot by Genesis: priuštite si cijeli album jer u njemu pričaju – zapravo pjevaju – o našim današnjim i onim budućim boljkama. Ili …
Requiem by Mozart: pa ovo se i ne može slušati drukčije nego u komadu. Ili …
Passion by Peter Gabriel: nemojte ni pokušati preskakati pojedine dijelove – jer to bi bio smrtni grijeh, a s obzirom da se radi o Isusu Kristu – Onaj Gore ne bi bio baš zadovoljan s vašom malom prevarom – pa bi mogao poslati kakvu svoju “strijelu”. Iako, umrijeti od “iznenadne smrti” slušajući Passion i nije baš tako loša životna opcija. Ima i gorih, puno gorih – respirator s koktelom Remdesivira, na primjer.
Legnite na vaš omiljeni kauč, može i žena s vama, zagrlite se i zadubite u glazbu. I najednom će vam sve riječi i rečenice iz ovog posta sjesti na mjesto. Believe me 🙂
Zaključak
Anice, nemoj stajati tamo pred tim ogledalom satima. S one tvoje dvije prijateljice. Uzmite radije te vaše telefone u ruke i pogledajte malo što ima novoga na sajtu provjeri.hr. Budete li pažljivo čitale – mogao bi vam se ukazati Sveti Petar u vidu nekog mladog, rosnog dečka – na izlasku iz stana. Mogle bi ga sresti u liftu. Ili čak njih dvojicu-trojicu. Čuda se dešavaju. Samo moramo vjerovati u njih.
P.S.
Moram vam ispričati ovu lijepu priču. Da nije sve tako crno. Jednom sam bio službeno na Malti, u Valletti. Seminar je trajao jedno 3-4 dana. Zadnji dan su nas domaćini odveli autobusom na popodnevni izlet i kasnije na večeru. Odveli su nas u unutrašnjost otoka – gledati zidine Mdine. U 20:00 sati imali smo naručenu svečanu večeru u jednom lokalnom restoranu koji je bio poznat po odličnoj hrani. Domaćini su se baš potrudili.
Tamo je i crkva Sv. Petra. Prekrasna crkva. Prolazeći pored crkve negdje oko 20:01 sati, čujem ja neke poznate zvuke iz te crkve, onako prigušeno. Odem pogledati, otvorim vrata, kad imam što vidjeti. Crkva dupke puna, a ispred oltara cijela filharmonija. A iza oltara zbor, valjda stotinu ljudi – barem je meni tada tako izgledalo. Upravo je počeo Mozartov Requiem.
Vratio sam se do vođe skupine, jednog Maltežana i priupitao ga, gdje je taj restoran. Objasnio mi je, a ja sam mu se izvinuo i objasnio zašto ću svratiti sat vremena kasnije. Vratio sam se u crkvu i tamo odstajao – na jednoj nozi – cijeli koncert, svih sat vremena. To je bio najljepši koncert u mom životu. Ne samo da su ga glazbenici odlično izveli – ja sam bio toliko ushićen da sam tako iznenada, posve neočekivano uletio u tu poslasticu.
Poslije sam pojeo onu večeru koja se bila već malo ohladila. Nikad mi prije ništa nije tako dobro teknulo. Da, puno sam lijepih stvari doživio u svom životu. Neke sam već i zaboravio. Ali ovaj koncert vjerojatno nikad neću.
P.S. 2
Vid je ekstrovertan. Kada pogledate lijepu ženu – tada nešto iskače iz vas. Kada gledate dobar film – onda se uživite u taj lik, a ako ste malo maštovitiji – možete se uživjeti u više likova istovremeno – neke vrste “umjetnička šizofrenija”. Isto je s čitanjem knjige.
Ali kad slušate lijepu glazbu – onda se zagledate u sebe, u svoje srce, u svoj um, u svaku svoju ćeliju.
Vid je potreban za produljenje vrste. Sluh je potreban za razgovor sa sobom, sa svojim (alter) egom, za razgovor s četvrtom dimenzijom, za razgovor sa Stvaraocem. Uvjeren sam da su mi knjige dale elokventnost. Ali glazba mi je dala dušu.
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
