Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr
“Ja sam jednostavan čovjek. Čak i pomalo primitivan. Zato razmišljam pojednostavljeno. Za mene su Strah i Ego samo dvije strane iste kovanice”
Situacija
Kakva je trenutna situacija? Složena. Prilično složena. Glavni problemi modernog društva trenutno su: Strah i Ego.
Strah paralizira velike mase ljudi da razmišljaju kritički, svojom glavom. Strah od virusa, strah od gubitka posla, strah od gladi, strah od… sebe.
Strah paralizira vodeće ljude da razmišljaju kritički, svojom glavom. Strah od gubitka „fotelje“ je strah od gubitka privilegija. I nedvojbeno – strah od “pomahnitale gomile”. Jedini lijek protiv vlastitog straha je još više propagande.
Ego paralizira velike mase ljudi da misle kritički, svojom glavom. Svatko je toliko poseban, toliko individualiziran u ovoj marketinškoj propagandi, tako jedinstven i izniman – da žmiri na oba oka kako bi zadržao tu virtualnu (i lažnu) sliku o sebi.
Ego paralizira vodeće ljude da razmišljaju kritički, svojom glavom. Njihov ego je toliko velik da je Zemlja premalena za samo za jedan ego, a kamoli za tisuće njih. Osjećaju se skučeno i zatvoreno u toj svojoj ego-maniji. Toliko su posebni i veličanstveni da je Bog kraj njih sasvim malen. Jedna mala, sitna karikatura.
Nemojte me krivo shvatiti – ne vjerujem u Boga (barem ne doslovno – možda metaforički). Nemojte me krivo procijeniti – ja nisam Antikrist. Itekako poštujem Krista – nosim ga u sebi i vjerujem u Njega. Prvo je bio Isus Krist. Onda dugo nije bilo nikoga. Tada se pojavio Nikola Tesla. Onda dugo nije bilo nikoga. A ni neće – još dugo. Osim, ako je Isus tako mudar, pa nam je poslao Novaka Đokovića. Ne znam. Vrijeme će pokazati. Promatrajmo staloženo razvoj događaja.
Simbioza
Možete zamisliti da Strah i Ego “žive” na istom pravcu. Jedan “vuče” na jednu stranu, a drugi na drugu stranu. Kada su sile izjednačene, onda stojimo na mjestu – stagniramo. Ako je strah jači od ega – onda smo paralizirani i nazadujemo. Ako je ego jači od straha – onda napredujemo.
Međutim, tu dolazi do zanimljivog fenomena. Ukoliko je ego prejak – nekoliko puta ili nekoliko desetaka puta jači od straha – ukoliko je ego neusporedivo veći od straha – onda ego ima tendenciju da se “otrgne s lanca”. Ego tada preuzme sve kontrolne funkcije Uma i postane nekakav “odbjegli vlak” – vlak bez kontrole. Tone i tone željeza i čelika koje se kreću bez ikakve kontrole. Ljudi koji stoje sa strane i to promatraju, su užasnuti i samo gledaju da se ne nađu tom vlaku na putu.
O strahu je toliko toga napisano. O strahu toliko toga znamo. Sa strahom se susrećemo svaki dan. Sa njim ustajemo i s njim liježemo. To je naš neodvojivi prijatelj. Zato baš i neću previše lamentirati o strahu.
Ono što puno manje poznajemo je Ego. Iako mislimo da o njemu sve znamo. O egu naučimo usput u životu promatrajući tuđi ego. Obično imamo puno toga za reći o tome. Rjeđe se fokusiramo na vlastiti ego. Neki nikad. Neki kad stvarno “zagusti”. Neki, doduše rijetki, s njim “pričaju” – neki čak svakodnevno. A to može biti vrlo zanimljiv razgovor.
Pa pogledajmo malo pobliže taj vlak, iz čega je sastavljen, kako pojedini dijelovi funkcioniraju i što mi tu možemo uraditi da taj vlak putuje po voznom redu.
Ego
Nema sumnje da je Ego dio Uma, dapače njegov sastavni dio. No, pomozimo si prispodobom: da Ego “živi” u našem trbuhu. To je svojevrsna “kugla”, nevidljiva sfera koja se proteže iz jezgre našeg organizma u prostor oko nas.
Sve dok je ova sfera mala, recimo pola metra u promjeru, tada ego funkcionira onako kako je naš Stvoritelj zamislio. Ima pozitivnu ulogu u reguliranju naše ambicije i volje da sutradan rano ustanemo i suočimo se s novim danom, novim izazovima, novim pobjedama i porazima.
Sada zamislite da Ego raste i prekrije cijelo tijelo. Da imate neki poseban “rendgenski” uređaj koji bi mogao “naslikati” Ego, tada biste na slici dobili veliku kuglu – jednu grudu “nečega”. Naše bi tijelo na toj slici bilo potpuno prekriveno. Takav ego počinje utjecati na funkcioniranje glave – a tu “živi” Um. Sve dok je Ego malen, ne ometa funkcioniranje Uma. Ali kada Ego zasjeni Um, tada obično počinju problemi. Tada Ego preuzima ulogu Uma, a kako je ego ambiciozan – nova uloga mu odgovara. U njoj se dobro osjeća. I počinje još više rasti.
Recimo da ego osobe A naraste do veličine kugle promjera pet metara. Osobi A prilazi osoba B koja želi uspostaviti kontakt. Može to biti običan razgovor uz kavu, ali može biti i nešto konkretnije: nešto treba napraviti, ili organizirati, ili samo dovršiti.
Osoba B ima relativno mali ego koji jedva strši iz njenog tijela. Operater iza “rendgenskog” uređaja već zna što će se dogoditi. Uperi svoj mjerni uređaj u dva sugovornika i bilježi. U pet minuta ili sat vremena snimio je Don Kihota i jednu veliku Vjetrenjaču. Don Kihot se ne može ni približiti
Vjetrenjači da bi ga ona uopće čula, jer to sprječava Vjetrenjačin ego. Sasvim je jasno da se njih dvoje neće dogovoriti ni oko čega. Don Kihot će nastaviti dalje, više ili manje frustriran. Ovo je priča o pobjedniku i gubitniku.
Sada zamislite susret dva ego-tripa. Dvije velike sfere samopouzdanja, ambicije, bahatosti i svega što uz to ide. Još su udaljeniji i još se manje čuju. Također se neće moći ništa dogovoriti. Ali osjećat će se odlično i zabavit će se. Obojica su pobjednici. Samo što ono o čemu su razgovarali ili razmišljali ili planirali – stoji po strani i tužno čeka da ga netko “pokupi” i konačno nešto učini s tim. Nešto korisno, nešto funkcionalno, da ga oplemeni.
Sada zamislite osobu čiji je Ego potpuno otrgnut s lanca. Ne samo da je zasjenio njen Um – ovaj Ego je zasjenio cijelu zgradu, cijelu ulicu, cijeli grad, cijelu zemlju, cijeli kontinent. I još uvijek raste, kao zaboravljeno mlijeko na peći. Ovaj Ego može narasti toliko da može lako dosegnuti rub galaksije.
Ako postoji brzina veća od brzine svjetlosti – onda je to definitivno brzina rasti ega. Dječji ego sporo raste. S vremenom taj rast postaje sve brži i brži, ponekad, u ranoj dobi, čak i nadmašujući legendarnog Ayrtona Sennu. Međutim, u odrasloj dobi taj rast može biti toliko brz da nadmašuje sve fizičke zakone našeg svemira.
Zamislite ego kao neku vrstu gumenog balona. Što se događa s dva gumena balona koji su na putu da se sudare jedan s drugim? Odbiti će se jedno od drugoga. Ako ih stavimo u vakuum – ova dva balona će se nakon početnog sudara sve više udaljavati jedan od drugoga. Svaki od njih će putovati u svom smjeru beskonačnosti. Sve dok se ne sudare sa sličnim balonima. Tada dobivamo cik-cak smjer kretanja balona – kao kugla na biljarskom stolu. Statistika kaže da ćemo ih prije ili kasnije opet sresti. Surova stvarnost svijeta oko nas to potvrđuje.
Sada si pokušajte predstaviti osam milijardi tih balona i predvidjeti njihove međuovisne putanje?
Dragi moji, tu ne može pomoći ni kvantno računalo ni umjetna inteligencija. Ništa. To je totalni kaos.
Nemojte ovo poistovjećivati s entropijom. Entropija je uređeno svojstvo svemira koji nas okružuje. Kaos je… kaos. Jedini učinkoviti protuotrov za ovaj kaos je da se svatko osobno pozabavi svojim egom. Da ga uređuje i šiša kao travu ispred svoje kuće.
Zato nam je danas ovako, kako nam je – nema dovoljno vrtlara. Prepustimo li ego samome sebi – bit će samo gore. To je osnovni postulat svemira: stvari postaju gore prepuštene same sebi. O tome je već pisao jedan drugi mislioc, svi znamo legendarnog Murphyja i njegove zakone.
Savjet za cijepljene
Ovo je savjet za cijepljene. Možete ga uzeti i kao uputstvo. Bijeli recept. Cijepljeni – to su sada najveći dio ljudske populacije, koji je u velikim problemima. Moramo im pomoći. To su naši prijatelji, naša braća, naši ukućani, naši dragi. Napravili su glupost. Sada je mnogima žao. Moramo ih prigrliti, zagrliti i utješiti ih. Ali to nije dovoljno.
Moramo im objasniti što su to učinili i prije svega zašto su to učinili. Kada to shvate – nikad više neće napraviti takvu glupost. Jer oni nisu glupi. Oni su samo malo zavedeni. Otvorimo im oči. Pokušajmo zamisliti što bi napravio Isus Krist da se sada pojavi na Zemlji. Pokušajmo ići Njegovim putem. Pri tome budimo skromni, idimo mali ispod zvijezda i pri tome pazimo da nas ego ne zavede. Jer onda će broj zavedenih biti veći – umjesto da bude manji.
Najprije nekoliko nepobitnih činjenica, koje su empirijski dokazane. Bit ću brutalno iskren s vama:
- Cijepljeni su napravili glupost. Ali to ne znači da su oni glupi ljudi. Ima doduše među cijepljenima i nepopravljivo glupih – njima nema pomoći. Ali nepopravljivo glupih ima i među necijepljenima. Već na slijedećem zavoju oni će izletjeti s ceste.
- Nisu sve doze cjepiva smrtonosne. Mnogo je doza placebo ili sa tako malom količinom “otrova” da to vašem organizmu neće mnogo naštetiti. Moji tast i punica stari 80+ su živi dokaz. Njima nije ništa, a nadam se da će tako i ostati. Cijepiti se više neće – u tome su oboje vrlo kategorični.
- Oni cijepljeni, kojima, za sada, nije ništa – ne smiju se na osnovu svog iskustva zavaravati da im i prilikom slijedeće doze cijepljenja neće biti ništa. To je pogrešno i vrlo opasno razmišljanje. Ne mogu i ne smiju izvlačiti pouku samo iz vlastitog iskustva. Moraju gledati i tuđa iskustva. Iskustva ljudi koji nisu bili te sreće, koji danas imaju velikih problema ili su nažalost pokojni.
- Cijepljeni moraju početi kritički razmišljati. A najbolji način za početak je “razgovor” sa svojim Egom. Upoznajte ga, otkrijte mu prednosti, a prije svega mane.
Zašto su se cijepljeni cijepili? Zašto nisu vjerovali ljudima koji su ih upozoravali? Kako su mogli nasjesti eksperimentalnim cjepivima?
Mislim, a sasvim je moguće da sam u krivu – zato vrlo oprezno sa mnom – mislim da je glavni, a možda i jedini razlog čovječji ego. Život nije jednostavan, život je borba. Svatko se bori za svoje mjesto pod suncem. I gdje god stigao, što god postigao – to je rezultat njegovog mukotrpnog truda. Ljudi su s pravom ponosni na svoja osobna dostignuća.
Ima tu jedan problem, koji se skriva u krošnjama uspjeha. Naime, svi ti naši uspjesi nas postavljaju u neku skupinu ljudi – skupinu kojoj težimo. Kao što svaka ptica svome jatu leti, tako i ljudi pripadaju pojedinim skupinama. Sami se odrede i odluče kojoj skupini će se pridružiti, kojoj skupini će pripadati. I onda igraju po pravilima te skupine. Ne rade izlete u nepoznato. Ne eksperimentiraju. Jer žele ostati dio te skupine, ne žele da ih izbace iz kluba.
Zato su spremni isključiti Um, spremni su nekritički razmišljati o nekoj temi – kada o toj temi članovi te skupine nekritički razmišljaju. Ili uopće ne razmišljaju. To je vrlo, vrlo opasno. A u kritičkom razmišljanju nas sprječava ego. Ego tada postane naš gospodar – umjesto da smo mi gospodar našem egu. Prepustimo se plimi skupine i plutamo s njom. Doslovno plutamo nepreglednim prostranstvima. A to plutanje nas vrlo lako može naplaviti na opasne obale, načičkane oštrim stijenama.
I sad, kad ste se toliko namučili u životu, opremljeni znanjem, životnim iskustvom, percepcijom situacije, dokopali ste se vlastitog stana, pred kućom imate parkiran novi automobil, imate lijepu i voljenu ženu, par marljivih potomaka, na poslu ste uvažena osoba – tad dođe pred vas “neki” aloha i kaže vam: “Niste u pravu. Pogriješili ste.” Pa taman da je Nikola Tesla ili Isus Krist glavom i bradom – rekli bi: “Ajde, odi k vragu”. Zašto? Jer se treba odreći jedne percepcije, jednog “znanja”, koje ste mukotrpno stekli. “Bolje i lažno znanje, nego sve opet ispočetka” reći ćete.
Da, razumijem vas. Sve sam ja to prošao. Ja znam kako vam je. Ja vas ZAISTA razumijem. Ali nema druge – morat ćete ugristi u kiselu jabuku – i pojedine segmente svog života nanovo postaviti. To je puno jeftinije i profitabilnije, nego živjeti u zabludi. Kamen na kamen – palača. Zabluda na zabludu – nesreća.
Zato je prvi korak svakog pojedinca da postane svjestan svog Ega i njegove snage. Kako? Pa nije to baš neka vrlo teška stvar. U cigaret-pauzi, uz čašu pive ili vina, ili kad slušate vama dragu glazbu – svakako onda kada ste sami – “popričajte” sa sobom, sa svojim egom. Pokušajte ga što je moguće objektivnije ocijeniti i procijeniti. Možete se i posvađati s njim. Možete ga ispsovati – neće vam ego zamjeriti. Jer ego nije zamjerljiv, ego sam po sebi nije pokvaren ili zao. Ego samo želi rasti, samo želi živjeti. A vi ga u tome morate kontrolirati. Nije poanta da ga zatučete ili da ga ubijete – jer tek onda niste ništa napravili. Morate ga samo imati pod kontrolom. Konstantno, svaki dana, svaki sat – i kad proviri svoju radoznalu glavu – pokažite mu, gdje mu je mjesto.
To je to, dragi moji. Pokušajte – i neće vam biti žao. Taj razgovor s vašim egom možda će biti najzanimljiviji razgovor koji ste imali u životu. A onda ga prakticirajte, jednom tjedno, svaka dva dana, kako god vam odgovara. To su kratki razgovori. To su razgovori koji vas izvlače iz nemogućih situacija. To su razgovori koji vas oplemenjuju. To su razgovori koji vam jednog dana mogu spasiti život.
O egu ću još puno pisati. To je jedno od najvažnijih područja na našem putu – na putu čovječanstva da pobijedi ovo ZLO koje se stuštilo na nas. Znam da ste pomalo nervozni i u iščekivanju – što će donijeti ti zapisi o Egu. Puno stvari, a najvažnija i najljepša od njih je ispunjena optimizmom – mi ćemo u toj borbi pobijediti, jer ćemo “njihov” Ego upotrijebiti i iskoristiti ga – na isti način, na koji su oni pokušali i iskoristili našega – odnosno vašega (i djelomično uspjeli u prvoj bitci).
Da, da – iskoristit ćemo njihov vlastiti Ego protiv njih samih. “Imperija uzvraća udarac” je priča za malu djecu, u odnosu na ono što će oni doživjeti. Kada završimo s njima – u vrtićima i osnovnim školama će “Teorija o Egu” postati jedan od glavnih predmeta. Svaki punoljetan građanin će znati o egu sve što mu je potrebno u životu – da ga živi i proživi dostojno čovjeka. Te da poštuje i druge ljude, čak i onda, kada se u potpunosti ne slažu.
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
