Nedjelja, 21 travnja, 2024
NaslovnicaWake upPreobražaj - 5.dio

Preobražaj – 5.dio

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

We Need to Talk About Kevin (2011)

Da, trebalo bi razgovarati o Kevinu. Ne smijemo to više odgađati. Stvari su se već vrlo zakomplicirale, a s našim Kevinom postaje sve ozbiljnije.

Kognitivne sposobnosti

Radim kao informatičar u srednje velikoj firmi. Na skrbi imam skoro 300 zaposlenih. Svi imaju računalo. Ja sam sam samcijat. Imam doduše vanjske suradnike, ali u firmi sam jedini informatičar. Zato ih poznajem – sve moje “ovčice”. Ja sam jedini u firmi, za kojeg svi znaju – svi imaju moj mobilni broj, svi znaju moj mail, svi znaju tko sam, što sam i gdje sam. Te kakav sam. A znam i ja njih. Jer u toj sam firmi već 10+ godina.

Znam ih po glasu, jer firma ima petnaestak lokacija, po cijeloj zemlji. Neke vidim samo jednom godišnje, na “sindikalnom” izletu. Pa im opet zaboravim lica. Ali ih znam po glasu – kad me nazovu – onako u nervozi, ili strahu kad nešto previše poklikaju, koji put panični – jer je eto, ta prokleta “stvar” crknula – ili naprosto neće da “radi” onako kako bi trebala.

Pa onda najprije preuzmem ulogu psihologa, duhovnog iscjelitelja, pa tek onda ulogu informatičara. Teške su to uloge – pogotovo one prve dvije. Ali na kraju dana – sve to ide u “radni staž”. Pa se onda malo pošalimo, malo popričamo, a i to ovisi od mog raspoloženja. Nije mi svaki dan “petak”, a niti je svaki dan “ponedjeljak”. Ponekad je petak 13, iako je tek srijeda. Ili me uhvati “žuta minuta”.

Slušam ih tako, njihove probleme i kako bi oni to riješili. Jer, mnogi vole rješavati svoje “nerješive” probleme tako da meni predlažu, što bi bilo najbolje u tom određenom trenutku. A ja to slušam i onda ih prekinem, pa im umirenim glasom objasnim o čemu se radi i što ja predlažem za rješenje. To je najčešće i najpametnije – to je empirijski dokazano. I poslušaju me – na kraju.

Ali ono što opažam, ono što me zadnje vrijeme brine – to je njihova sposobnost logičnog razmišljanja i rasuđivanja. Koji put mi dođu s nemogućim zamislima, a to se događa sve češće. Koji put su toliko “nabrijani” da ih najprije moram “našopati” sedativima da uopće dobijemo startnu poziciju.

Što želim reći? Pa želim reći da zadnje pola godine opažam da nekima, a nije ih malo, opadaju kognitivne sposobnosti. Ne znam jesu li cijepljeni, ali u prosjeku je naša firma 70% procijepljena. Po mojoj teoriji dobar dio “cijepljenih” je dobio placebo, neku bezopasnu mješavinu, neki koktel koji ničemu ne služi – a najmanje protiv kovida. 

Ali neki od tih 70% sigurno su naletjeli na onu “opasnu” iglu. I ja to opažam. Svakodnevno, u interakciji s njima, s mojim štićenicima, ja opažam da njihove kognitivne sposobnosti opadaju. Ne mogu ja to dokazati – vrijeme za to je prošlo. Jer, trebalo ih je “testirati” prije iglo-manije, marljivo zapisati sve podatke i sva mjerenja, pa onda danas to ponoviti. I usporediti rezultate. 

Ali oni su se definitvno “preobrazili” – na slabije. Opažam to empirijski. Jednostavno znam što bi osoba X morala u određenoj situaciji reći, kako reagirati. A ta osoba danas drukčije reagira. Lošije, svakako lošije, nervoznije, nelogičnije. Na te vanjske podražaje, u obliku kvara na računaru ili nekoj njegovoj komponenti – oni reagiraju burnije, s manje strpljenja, a njihove ponuđene ideje su ponekad posve nelogične. To je istina – ne izmišljam. Ja to dnevno opažam. 

Opažaju to i neki moji kolege s posla, kad se hoćeš-nećeš uključe u interakciju, jer problem ponekad treba riješiti na nivou skupine. Evo, baš sam neki dan razgovarao s kolegicom koja me je nakon jednog takvog “doživljaja” malo oštrije gledala, onako vrlo pronicljivo. Pa sam shvatio njen pogled i upitao je: “Slušaj, je’l imaš ti osjećaj da ovi naši imaju smanjene kognitivne sposobnosti?” A ona mi odgovori kao iz topa, onako – pomalo ljutito: “Pa da, pa svi su cijepljeni!”.

Eto, to je to. Tu smo. I šta sad? U svom članku Strah i Ego sam spomenuo da moramo cijepljene razumjeti i pomoći im – bez obzira što su napravili glupost, a pogotovo usprkos tome. Zaista tako mislim, a bogami i osjećam.

Problemi s cijepljenima

Mi zapravo imamo dva problema s cijepljenima. Ne samo da ih je teško ubijediti da su napravili glupost – već su sada i njihove kognitivne sposobnosti umanjene. Ja bih se usudio reći – zbog cjepiva. A kognitivne sposobnosti su im osjetno smanjene. Nije to 0,2% pa da to možeš izmjeriti samo nekim preciznim “voltmetrom”. Ne, na žalost ne – to se kreće u “epsilon-okolici” od 10%. A to je strahovito puno. Tako puno da ja, koji nisam psiholog, to opažam. Skoro pa svakodnevno.

Užasavam se i pomišljati na to da su neki već “osuđeni” na neku tešku boleštinu u budućnosti ili čak smrt – zbog cjepiva. Ne promatram ih tako. Promatram ih kao i prije – kao prije kovida. Barem se trudim promatrati ih tako. Ali ne mogu mimo zaključka da se s njima nešto negativno događa. A kad svako toliko u časopisima vidiš da netko “iznenada umre” – onda ne možeš mimo te činjenice.

Ponekad se uhvatim kako ih gledam u oči, a ne znam jesu li cijepljeni, pa prosuđujem njihov pogled, važem i gledam ima li neke promjene u tom pogledu. Vidim li u njemu strah ili čak očaj. Jer, neki su svjesni i otvoreno govore da su napravili glupost – s njima je lakše pričati – jer su otvoreni – i hrabri. Priznaju da su napravili glupost koju nikad više neće ponoviti. Ljuti su, bijesni – spremni za borbu. Na život i smrt. Baš im vidiš u očima onu strast.

A opet, ne mogu kolegicu pitati: “Čuj, jesi li cijepljena? Je li te strah?”. A pogotovo ne preko telefona. Kad joj ne vidim lice, ne vidim njene oči, a nismo ni toliko intimni. I onda odradim svoju proceduru spašavanja situacije s tim nesretnim računalom. Ali u zraku ostaje neki nedokučivi elektricitet. I onda stojim pred kolegom i važem – hoću li napraviti taj korak, hoću li ga pitati. Hoću li ga onda uvrijediti? Hoće li iskočiti iz svoje kože i postati bezobrazan, ili agresivan? Baš mučno. Počelo me to proganjati, zadnja dva-tri mjeseca. Otkad opažam te njihove kognitivne “rupe”. 

Ponekad se čak znam uhvatiti u razmišljanju: “Pa nek pocrkaju, ti cijepljeni, kad su bili tako naivni i glupi. Bolje oni nego ja”. To, to – to je prestrašno, kad se uhvatim u tim mislima. I onda se odmah saberem i kažem si: “Daj, daj – skuliraj se malo, pa ne možeš tako!”. Ali problem postoji, koliko god ja emotivan ili skuliran bio.

Jer, ruku na srce, naš glavni problem nisu Klaus Schwab i njegova klika, te oni “čobani” po svjetskim Vladama. Oni su teška manjina. Doduše, jako dobro čuvana manjina. Ne možemo tek tako do njih – ušutkati ih, izvesti pred lice Pravde. Ali ih je vrlo lako skinuti – kad bi svi bili za to. Svi građani – bez obzira na svoja cjepna, politička, vjerska ili seksualna opredjeljenja.

Naš glavni problem su upravo ti, koji još uvijek, uporno vjeruju u cjepiva. Oni predstavljaju onu tihu većinu koju mi moramo ubijediti. I pobijediti, pridobiti na svoju stranu. A u njihovim se glavama svašta kuha: od totalne blokade i protivljenja,… do toga da je sasvim moguć i ovaj scenarij: “E, sad kad je nama cijepljenima odzvonilo – neka još i vama necijepljenima. Zašto bi vama bilo bolje? Svi ćemo otići u grob, pa nek nas nema”. 

Te stvari mene brinu i o njima razmišljam. Ja nisam psiholog – ali kao čovjeku, kao ljudskom biću – te mi se misli vrzmaju glavom. Ta masa ljudi predstavlja indirektnu opasnost za nas – pogledajmo istini u oči. Ne moramo cijepljene sažalijevati – i vjerojatno to ne bi bilo pravo. Ali opet, kako god okreneš – žao mi je tih ljudi. A po drugoj strani – oni stoje na putu našeg uspjeha. Oni su ozbiljna prepreka na tom putu da svi skupa ustanemo i kažemo: “Dosta je bilo!”. 

Teške su to stvari. Teška su to pitanja. Nemam instant rješenja, nemam ekspresni savjet. Zapravo nemam ništa. Osim tih par riječi koje pišem u svojim postovima – koje će pročitati 2.000 ljudi. U Hrvatskoj. U kojoj je više od 3,5 milijuna pismenih – djece, omladine i odraslih koji znaju čitati, imaju vozačke dozvole, imaju svoje stanove, imaju svoje odgovorne poslove. Ali ne haju. Imaju oni važnije stvari na pameti – a ne tamo nekog Klausa Schwaba. Ili onog njegovog dobermana Hararija.

A da ne govorim, da sad i oni necijepljeni gube kognitivna svojstva – barem oni, koji su mi rekli da nisu cijepljeni. Doduše puno manje, ali ja to vidim. Ljudi su toliko napsihirani zadnje tri godine, neki prestrašeni, nekima su živci na izmaku,… Svega ima. I ne čudim se. Tu je jako puno posla za naše psihologe, psihijatre i psihoterapeute. A gdje su oni? S koje strane “granice”?

Ja se držim isključivo zbog znanja – sve sam to nastudirao – potrošio sam sate i sate, dane i dane, mjesece, dvije godine – proučavajući tu kovidhisteriju. Kada sam na početku dijelio svoje mišljenje s drugim ljudima – ismijavali su me, svrstavali među teoretičare zavjera. Nije to lijepo čuti i istrpjeti – ali kada znaš, kada znaš da znaš – sve je puno lakše. Nekako se osjećaš kao da stojiš na stijeni s koje imaš bolji pogled, pa smireno gledaš pokrajinu ispred sebe.

Možda ste čitajući moje postove na provjeri.hr stekli dojam da sam čvrst kao stijena, armirano-betonska i apsolutno samouvjeren, da sve znam, da ću u jednom postu, za mjesec dana – samo izvući zeca iz šešira i reći: “Evo, ovo je priručnik – ovako ćemo pobijediti”. Nije tako, ni približno. 

U toj borbi moramo svi sudjelovati. Svi mi. I ne samo čitatelji na provjeri.hr. Ja jedino mogu podijeliti svoja iskustva – posve iskreno, bez marketinških trikova. Nema tu profita. Ja sam apsolutno svjestan da je jedini spas za mene, za moju Dobru Vilu i ona moja dva bisera – da se svi skupa usprotivimo toj ludosti, tom novodobnom fašizmu. Ako ne pridobijemo puno ljudi – jako puno ljudi – mi smo gotovi.

Ovaj današnji članak je baš težak, kao maglovit dan. Kao onaj nesretni dan, u kojem sve ide krivim putem – i ne vidi se sunca. Kao onaj dan kada su oni ranjenici i tifusari stajali ispred onog srušenog mosta. Ali tako je kako je. S time se moramo suočiti – i pobijediti. Nema nam druge. Ovaj mračan post moram začiniti nečim lijepim, da vam ne ostane samo gorčina u ustima i žalost u očima. Umjesto sedam smrtnih grijeha – sedam trenutaka sreće:

-1- Srce od leda by Neno Belan -2- Un Año de Amor by Luz Casal -3- Galeb i ja by Oliver Dragojević -4- Hable Con Ella -5- Soli by Adriano Celentano -6- What a Difference a Day Made by Chantal Chamberland -7- Il Mondo by Jimmy Fontana

Ma, dođavola, evo još jedne: DA SAM JA NETKO by Indexi & Davor

Danas nema domaće zadaće. Imate slobodno.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

1 KOMENTAR

  1. Hvala jahushua 🙂 Znam ja to – znam ja da nas ima puno. Znate koliko nas ima? Po g. Cipolli ima nas dvije milijarde. 2.000.000.000. 2 x 10 na 9. Koja je to snaga! Flower Power je kamilica u lončiću ispod prozora u odnosu na ovu snagu.

    I ne moraju se znati izražavati. Dosta nas je par takvih koji se znamo izražavati. Važno je da oni ostali imaju Srce i Um. Koja je to snaga! To je kao 2 milijarde Johna Lennona koji šeću ovim našim svijetom: Hrvatskom, našom bivšom Jugom, Italijom, Nizozemskom, Afrikom, Amerikama. Šta mislite da su Japanci veseli da su im oni kreteni na Okinawi? Šta mislite da su Nijemci veseli da su im u Ramsteinu? A sad su im još i Nordstream 1 i 2 uništili. Malo morgen 🙂

    Da, da – dolazi Dan-D. Victory Day. V-Day

    Jer, ovi novodobni “elitni klubovi” su kudikamo slabiji. Ego im je pojeo mozak. Kad uspoređujem plan Barbarossa s ovim današnjim – majke ti, k’o da su ga smislili u nekom vrtiću. Vrtiću na kraju grada. Na kojem piše “Umobolnica”. Jao, jao. Taj će ih ego i odvesti tamo kamo spadaju – u močvaru zaborava. Kad ih pokopamo – neće im se ni imena znati.

    Svako dobro i širite “Božju” riječ 🙂

VEZANO

najnovije