Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
U članku “Glazba i glazbenici u promociji elitističkih ciljeva” spomenut sam kao “triger” koji je naveo njegovog autora na razmišljanje i pisanje o toj konkretnoj temi. Mogu slobodno reći da je glavnina članka napisana baš po mome guštu, ali imam jednu malu nadopunu, koja bi doprinijela da članak možda ne bude krivo shvaćen. Članak bi u potpunosti potpisao i sam da je imao slijedeći zaključak:
“Ali, štovani moj čitatelju, sve gore napisano ne znači da ćemo sad odbaciti svu tu prekrasnu glazbu, koju su ti glazbenici napisali i stvorili. Nećemo je odbaciti zato što glazbenik ima ideološki predznak suprotan našemu – ili to tek nakon mnogo godina (slučajno) otkrijemo. Nećemo je odbaciti zato što su se u određenim trenucima života ti glazbenici pokazali kao loši ljudi. Nećemo je odbaciti zato što je njihova glazba zavela mnoge mlade ljude na posve pogrešne zaključke i životne puteve. Nećemo je odbaciti zato što su je neki od najgorih svjetskih diktatora upotrebljavali u svojoj propagandi.”
Jer neki bi čitatelj mogao pomisliti da sad sve te rockere i punkere i ine glazbenike treba “otpisati”. Ja sam tu priču o Doorsima i ostalim bendovima iz šezdesetih godina pročitao prije jedno desetak godina. Poruka je jasna – “duboka je država” išla čak tako daleko da promovira te glazbenike i “dozvoli” im svakojako “nedolično” ponašanje – a sve u svrhu smirivanja mase američkih mladih ljudi i preusmjeravanje njihove pažnje na neke druge stvari.
U spomenutom članku, autor navodi da su im čak i tekstove i glazbu pisali neki “skriveni”, anonimni autori. E sad, je li to istina, to najvjerojatnije nećemo nikada saznati. Svakako je dobro znati da “kontrola stada” nije samo na području politike, novca i ratova. Stado treba usmjeravati i kontrolirati u svemu što vam padne na pamet.
Već sam u “Trebamo li baš sve znati i razumjeti?” pisao o tom sindromu “odbacivanja”. Pa što ako je Goran Bregović bio to što je bio? Kad je zaista stvorio vrlo lijepu glazbu. Mene njegova glazba inspirira. Ali ne zato da se učlanim u komunističku partiju. Ili da pokušam drogu. Ili da napravim neku glupost u javnosti, zbog koje ću dospjeti pred istražnog suca (a kojeg bi Goran izbjegao zbog svog “glazbenog” ili “familijarnog” statusa). Bregović me inspirira i otvara mi put do razgovora sa mojim alter egom – kako sam opisao u “Što nam i kako govori naš unutarnji glas?”.
Mene glazbom nitko ne može zavesti i porobiti. Iako će to možda pokušati. Može me, doduše naživcirati, kada uletim u bilo koji šoping centar, u kojem me čeka ono “blejanje” iz zvučnika. Ali kod kvalitetne glazbe je učinak upravo suprotan – kvalitetna glazba u meni otvara ne samo svijet empatije, ne samo svijet duhovnosti – već i moje astralno biće.
Znamo da je Hitler koristio Wagnera u svojim nastupima. I to vrlo masivno i masovno. Znamo za onu legendarnu scenu iz filma Apokalipsa sada, u kojem se Wagnerova glazba pušta iz jakih zvučnika namještenih na one američke helikoptere koji se spremaju otići u još jednu misiju sijanja smrti. Pa zar ćemo zbog toga zamrziti Wagnera?
Hoćemo li prekrižiti Neila Younga i njegovu bezvremenu glazbu samo zato što je totalno zabluzio u tzv. “kovid pandemiji” i objavljivao takve gluposti da bi ga se i jedan primorski osal (magarac) posramio? Hoćemo li se odreći jednog Georga Michaela zato što je bio gay – a baš zadnje vrijeme toliko nas siluju s tim LGBTQ+ sranjima da smo već svi na ivici strpljenja čak i do njih – sasvim običnih gay ljudi?
I hoćemo li otići u drugu krajnost – pa Rogeru Watersu sada pripisati neke nadnaravne sposobnosti – samo zato što se već godinama bori za “palestinsko pitanje” ili protiv zatvaranja u “kovid pandemiji”? Iako, Roger je zaista Car, i to s velikim “C”.
Ili ćemo otpisati Davida Gilmoura iz tog istog sastava Pink Floyd – samo zato što se pokazao malim sebičnim smradom? Ma nema tog sranja koje može David Gilmour napraviti, pa da ja zamrzim glazbu ‘Floyda’. Glazbu koju slušam od svoje 14. godine. Glazbu, na kojoj se gradio moj karakter. Još se danas sav naježim kad čujem ono: “… run rabbit run …”.
Doduše, apsolutno se slažem s autorom da su neki glazbenici zaista prešli Rubikon svojim ponašanjem, izjavama i subliminalnim porukama. A tu svakako prednjači Bono Vox. On je tipičan primjer ljigavca kakvog ne želim u svojoj blizini. Ali opet – kad čujem gitaru Davida Howella Evansa iliti the Edge – prođu me žmarci. I to oni pozitivni. I ne dozvoljavam si da me gnušanje zbog Bono Voxa otjera od te gitare.
Jer budemo li tako razmišljali, postoji (teoretska) opasnost da ćemo prije ili kasnije “potrošiti” svih 8 milijardi (živih) duša na ovom planetu i sve one milijarde koje su otišle. Jer ćemo svakome naći neku (neoprostivu) manu. Tko će nam ostati? Čiju ćemo glazbu slušati? Čije knjige čitati? Hoćemo li prestati čitati Hemingwaya ili ga čak svrstati među svjetske negativce zato što je po Africi na tim svojim safarijima – ubijao životinje? Budemo li tako strogi prema drugima i prema svima, zaista će nam se desiti da ostanemo sami.
Citiram samog sebe: “Dakle, trebamo li apsolutnu istinu, pogotovo ako se radi o nekoj osobi? Jedina prava istina koju moramo istraživati dok smo živi i dok nam srce bije – je istina o sebi.”.
A glazba nam može uvelike pomoći kod tog istraživanja i upoznavanja sebe. Barem meni je strahovito pomogla i mogu reći da je to primarni izvor dobrih vibracija u mom organizmu i biću: fiziološkom, intelektualnom, mentalnom, duhovnom i astralnom.
Nijedan tekst, nijedna fotografija, nijedna umjetnička slika, nijedan film nema takav pozitivan utjecaj na mene kao što ga ima glazba. Pa ja sam sve u svemu samo u glazbeni hardware investirao dobar dio vrijednosti jednog solidnog rabljenog automobila. Toliko mi to znači.
Što je zaključak? Percepcija glazbe ovisi o slušaocu. Jednog će čovjeka jedna te ista glazba navesti na razmišljanje, nekog drugog na ljubav i pomoć drugima. Nekog trećeg na ubijanje. A nekog četvrtog da nešto napiše: neku knjigu ili glazbeni komad ili simfoniju. Ili da “drobi” na provjeri.hr.
Svaki je dobar glazbenik u nekom trenutku dobio inspiraciju stvoriti nešto genijalno i bezvremeno. To njegovo “dijete” više nije njegovo (osim u autorstvu i skupljanju para na njegovoj prodaji). To je dijete otišlo u svijet i postalo jedan mali autonomni “Isus Krist” koji širi vjeru u dobro među ljudima. Tu i tamo naiđe na nekog primitivca i bezveznjaka koji će tom “inspiracijom” napraviti kakvu glupost ili zločin. Ali bez obzira na te povremene eskapade – to je (ipak) dijete sreće i dijete ljubavi.
Glazba JE ljubav.
Foto naslovnice: pixabay.com
P O D I J E L I !
