Zašto energija postaje sve manje pouzdana i pristupačna

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

Krive pretpostavke

Knjiga Zelena tiranija, fantastična je povijest pokreta za okolišni alarmizam, autora Ruperta Darwalla koji odgovornost za početak ovog pokreta pripisuje Nijemcima i Šveđanima.

Godine 1967. jedan švedski znanstvenik objavio je prvu “teoriju” o kiseloj kiši. Četiri godine kasnije, Bert Bolin, Šveđanin koji će kasnije predsjedati UN-ovim Međuvladinim panelom za klimatske promjene (IPCC), napisao je prvo vladino izvješće o kiselim kišama.

Bilo je to tipično vladino izvješće. Na devedeset stranica, počinje sa konstatacijom: “Emisija sumpora u atmosferi… pokazalo se kao veliki ekološki problem.” Pedesetak stranica kasnije, međutim, Bolin iskazuje sumnjao i kaže: “Vrlo je teško dokazati da se ta šteta… zapravo dogodila.” Usprkos tome, vladino izvješće odlučno zaključuje: “Potrebno je smanjenje ukupnih emisija u Švedskoj i susjednim zemljama.”

U Njemačkoj su ekolozi i antinuklearni aktivisti sklopili sveti brak. Smanjenje nuklearne energije, otežavanje života vlasnicima elektrana na fosilna goriva i subvencioniranje nepouzdanih i neučinkovitih solarnih i vjetroelektrana dosljedna je politika Njemačke u desetljećima nakon toga. Rezultat je vrtoglav porast cijena energije i sve nepouzdanija električna mreža. Njemački inženjeri, koji su malo projektirali redundancije u svom sustavu, u povijesti nikada nisu imali problema sa svojom električnom mrežom. Međutim, do 2012. godini, zemlja je doživjela tisuću padova mreže. U 2013. taj je broj porastao na dvije ipo tisuće i od tada se nastavlja pogoršavati. Kao rezultat toga, njemačka industrijska baza, koja je uvijek bila vodeća u svijetu, nažalost propada jer poduzeća odlučuju napustiti zemlju u potrazi za pouzdanijim električnim uvjetima.

Godine 1988. osnovan je IPCC (Intergovernmental Panel on Climate Change) tijekom sastanka u Ženevi, kojim su predsjedavali mnogi od istih likova koji su vodili švedske i njemačke ekološke pokrete tijekom prethodnih desetljeća.

Jedan od primarnih zadataka dodijeljenih IPCC-u je izdavanje periodičnih “izvješća o procjeni” stanja globalnih klimatskih promjena. Ta su izvješća dugačka na stotine stranica i mogu biti iznimno tehničke prirode. Za političare i novinare s manjkom pozornosti, ova izvješća izdaju se s popratnim sažetkom. Uobičajeno, ovaj sažetak pogrešno karakterizira suštinu, pa čak i zaključke stvarnog izvješća. Također je redovito izložena političkom uplitanju; na primjer, kada je IPCC izdao svoje peto izvješće o procjeni 2014. godine, njemački izaslanik u IPCC-u inzistirao je da se jezik vezan uz pauzu ili prekid u porastu globalne temperature ukloni jer bi “zbunio njemačke birače”.

Štoviše, vođe pokreta za zaštitu okoliša povijesno su griješili gotovo u svemu:

1. 1989. – UN je predvidio da će cijele nacije biti “izbrisane s lica Zemlje” porastom razine mora do 2000. godine.

2. 2006. – Al Gore je rekao da bi ljudi mogli imati samo deset godina da spase planet od “pretvaranja u potpunu tavu”.

3. 2018. – Alexandria Ocasio-Cortez  izjavila je da će “svijetu doći kraj za dvanaest godina ako se ne pozabavimo klimatskim promjenama.”

Unatoč svemu tome, emocionalna privlačnost propagande “spasimo svijet” ostaje snažna, a plan zaštite okoliša ide dalje.

Jedan od najvećih ciljeva ove agende bio je prelazak s električne energije proizvedene fosilnim gorivima na električnu energiju proizvedenu vjetrom i sunce. Doduše, ekolozi su bili iznimno uspješni u postavljanju velikog broja vjetroturbina i solarnih panela. Ipak, bili su nevjerojatno neuspješni u potrazi za svojim primarnim ciljem da nas “skinu” s fosilnih goriva.

Unatoč velikom rastu proizvodnih kapaciteta vjetroelektrana i solarnih farmi, elektrane na fosilna goriva ostaju nezamjenjiva komponenta pouzdanih električnih mreža. Energija vjetra i sunca, kako tehnologija trenutno stoji, ne mogu adekvatno zamijeniti energiju iz fosilnih goriva. To je zato što vjetar i solarna energija pate od nepremostivog problema povremenosti—vjetroturbine ne rade kad nije vjetrovito, a solarni paneli ne rade kad sunce ne sja.

Neki su predložili da bismo mogli izgraditi velika skladišta baterija koja bi se, za sunčanih ili vjetrovitih dana, mogla koristiti za skladištenje viška električne energije za kasniju upotrebu i tako prevladati ovaj problem. Elon Musk nedavno je čak iznio ideju o izgradnji velikog skladišta baterija napajanog vjetroelektranama i solarnim farmama. Trebalo je koštati 5 milijardi dolara, zahtijevati će više litijevih baterija nego što trenutno postoji u svijetu i moći će pohraniti oko pet minuta električne energije koju SAD trebaju. Skladištenje baterija velikih razmjera jednostavno još nije održivo.

Još jedna zabavna činjenica o energiji vjetra i sunca te skladištenju baterija je da je skladištenje električne energije u baterijama deset tisuća puta skuplje od skladištenja nafte u spremnicima ili ugljena na gomilama.

Vjetroelektrane i solarne elektrane očito nisu dodale ništa vrijedno. Ali još je gore od toga — oni aktivno rade na našu štetu. Da bi električna mreža radila pouzdano, opskrba električnom energijom mora biti stalno izjednačena s potražnjom. Ako elektrane proizvode više električne energije nego što potrošači zahtijevaju, električna mreža može biti preopterećena, a kritična infrastruktura može biti katastrofalno oštećena.

S druge strane, ako ponuda ne može držati korak s potražnjom, rezultat su nestanci električne energije. Kako bi se nosile s ovim fizičkim ograničenjem, elektrane su povijesno dizajnirane da služe u dvije komplementarne svrhe: proizvodnju osnovnog opterećenja i proizvodnju promjenjivog opterećenja. S obzirom da se određena količina električne potražnje može uzeti kao konstantna, osnovni generatori su dizajnirani da rade pouzdano i jeftino kako bi zadovoljili tu potražnju. Nagli porast potražnje rješavaju varijabilni generatori.

Energija vjetra i sunca tako ne funkcioniraju. Za razliku od generatora osnovnog ili promjenjivog opterećenja, vjetroelektrane i solarne farme su nasumični i nepouzdani generatori električne energije.

Istina je da za sunčanih ili vjetrovitih dana mogu proizvesti zavidne količine električne energije. Problem je u tome što to povećava ponudu bez obzira na potražnju—pa kada potražnja nije dovoljno visoka da bi se uzela u obzir proizvodnja energije iz vjetroelektrana i solarnih farmi, elektrane s promjenjivim opterećenjem, pa čak i s osnovnim opterećenjem, moraju smanjiti proizvodnju energije kako bi zaštitile mrežu infrastrukture od preopterećenja.

Osobito za postrojenja s osnovnim opterećenjem, koja nisu projektirana za takav rad, negativni učinci na održavanje i životni vijek opreme su značajni. U stvarnom vremenu vidimo kako se pouzdani dio naše električne mreže troši brže nego što bi inače bio.

Država Teksas pravi je primjer za to, jer ona nosi titulu države broj jedan kad je u pitanju energija vjetra. Dužnosnici su godinama ulagali milijarde dolara u postavljanje tisuća vjetrenjača diljem države. Za povezivanje ovih vjetroelektrana s mrežom bilo je potrebna enormna dužina dalekovoda s troškom postavljanja većim od 6,5 milijardi dolara. Pouzdanom dijelu teksaške električne mreže nedostajalo je sredstava da plati ovu političku pogrešnu raspodjelu resursa.

Kao rezultat toga, rutinsko održavanje se sve više zanemaruje, a hitno održavanje postaje sve više i više rutina. Kada je Texas zimi 2021. godine pogodila zimska oluja, uzrokovala je neočekivani porast zimske potražnje za električnom energijom. Nažalost, u to je vrijeme niz kritičnih elektrana bio ugašen zbog hitnog održavanja, mreža nije mogla držati korak, a stotine su tragično umrle.

Top of Form

Bottom of Form

Kao da sve to nije dovoljno, tu je i aspekt korupcije i ortačkog kapitalizma vjetra i sunca. U vremenima kada vjetroelektrane i solarne farme povećavaju opskrbu, veleprodajna cijena električne energije prirodno pada. To dovodi do toga da vlasnici elektrana na ugljen i prirodni plin zarađuju vrlo malo novca ili ponekad čak gube novac za vjetrovitih i sunčanih dana.

S druge strane, budući da političari žele prisiliti energiju vjetra i sunca da rade bez obzira na tržišnu stvarnost, vlasnici farmi vjetroelektrana i elektrana zarađuju subvencioniranu cijenu za električnu energiju koju proizvedu bez obzira na veleprodajnu cijenu. Vlasnici vjetroelektrana i solarnih farmi time su izolirani od posljedica koje njihova samovoljna i politički poticana proizvodnja električne energije ima na tržištu.

Na kraju, na mjestima gdje su solarna energija i energija vjetra sveprisutne, i kvaliteta električne mreže i cijena električne energije lošije su rangirane u odnosu na mjesta gdje su sunce i vjetar rijetki. Njemačka je od 1999. do 2012. povećala svoje kapacitete za proizvodnju energije vjetra i sunca trinaest puta; također su nedavno najavili zatvaranje svoje posljednje nuklearne elektrane, a njihova cijena po kilovatsatu porasla je na gotovo pedeset centi.

Svakako, postoje vrlo realni problemi vezani uz trenutno stanje stvari. Međutim, problem nije u tome što se suočavamo s toliko lošim klimatskim promjenama izazvanim fosilnim gorivima da je potrebno drastično djelovanje kako bi se “spasio planet”. Umjesto toga, problem s kojim se suočavamo je reakcija na ovu uzbunu, koja dovodi do degradacije električne mreže o kojoj ovisi naš moderni stil života.

Obećavajući put naprijed u pronalaženju rješenja ovog problema nalazi se u velikoj knjizi Alexa Epsteina Fossil Future.

Opća teza njegove knjige je da bi naša strategija trebala biti promjena u retorici. Da bismo to učinili, svoje argumente o ovom pitanju trebali bismo postaviti sa stajališta onoga što je najbolje za ljudski procvat. On iznosi tri činjenice:

1. Fosilna goriva su jedinstveno isplativ izvor energije.

2. Isplativa energija ključna je za ljudski procvat.

3. Nebrojeni ljudi pate i umiru zbog nedostatka pristupa isplativoj energiji.

Stoga, umjesto da inzistiramo na smanjenju naše potrošnje fosilnih goriva, trebali bismo aktivno nastojati da je povećamo – posebno u najsiromašnijim dijelovima svijeta.

Osim ove briljantne teze, Epsteinova knjiga je fantastično znanstveno i povijesno pobijanje svih stvari koje se tiču ​​ekološkog alarmiranja. Možda je najbolji primjer za to njegovo rušenje zloglasne krivulje “hokejaške palice” Ala Gorea. Prvo, on jasno pokazuje da je Goreov grafikon, koji pokazuje da je Zemljina temperatura konstantna stoljećima da bi naglo porasla od industrijske revolucije 1850-ih, pogrešan. Drugo, on pokazuje da postoji krivulja hokejaške palice koja je istinita i kojom bi ljudi trebali biti zapanjeni – grafikon ljudskog procvata kroz vrijeme.

Stoljećima je ljudski procvat bio ravan u smislu očekivanog životnog vijeka, životnog standarda, pristupa električnoj energiji i unosa kalorija. Tek od 1850-ih, kada je čovječanstvo počelo sagorijevati fosilna goriva, sve se ovo promijenilo. Otada smo vidjeli ljudski procvat – prema bilo kojoj mjeri koju bi netko odabrao – kako raste na točno isti način “hokejaške palice”.

Zaključno, tržišna ekonomija dovodi do toga da vlasnici tvrtki informirano i proračunato ulažu u stvari poput tehnologije LED rasvjete u svrhu podizanja svoje dobiti. Tržišna ekonomija također će dovesti do razvoja robusne i pouzdane električne mreže. Politička ekonomija, s druge strane, dovodi do korupcije, kronizma, električne mreže na rubu kvara, viših troškova energije i “rješenja” odozgo prema dolje za lažnu krizu koja uzrokuje smanjeni ljudski procvat.

Kao i u svemu drugome, i u slučaju energetske učinkovitosti, ali i proizvodnje energije, najbolje je vjerovati tržištu.

Provjeri/activistpost.com

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !