Nedjelja, 19 svibnja, 2024

Mit o novcu

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Imamo sreće što naši ljudi ne razumiju naš bankarski i monetarni sustav, jer da ga razumiju, vjerujem da bi do sutra ujutro došlo do revolucije”, Henry Ford, jedna od njegovih najčuvenijih izjava
“Svi ljudi koje znam vole jako često i jako puno pričati o novcu. Ja malo i rijetko pričam o novcu. Ali kad me izazovu i kad progovorim – onda se ljute na mene. A ja se ljutim na njih – kada vidim koliko toga imaju reći o stvari, o kojoj pojma nemaju.”, aloha

Slatka mala prevara

Mit o novcu zapravo uopće nije mit. Da bi nešto bilo mit, ljudi bi morali generacijama o tome pričati uz svoja pića po lokalima, barovima, pivnicama i kafićima. Pa bi mu dodavali pojedine (izmišljene) dijelove, malo ih “nacifrali”, zapakirali to u najsjajniji celofan, dodali pokoji cvjetić, malo miomirisa – da djeluje stvarno, primamljivo, sexy, uvjerljivo – naprosto neodoljivo.

NE! Ne i ne. To nije mit. Iako je prevara. Teška prevara, najveća prevara svih vremena. Genijalna prevara. To je tako dobra prevara – da se divim tom genijalnom umu, koji je smislio tu prevaru. Svaka čast majstore! 

Ta je prevara usađena u vas, štovani čitatelju, vašim rođenjem. Sami ste sebe prevarili. Zato je tako teško shvatiti tu prevaru. Kako, pitat ćete me? Pa, evo ovako. Kad se rodite i počnete istraživati svijet oko sebe, najprije niste svjesni granice svog tijela. Ne znate gdje završava vaše tijelo, a počinje svijet oko vas. Prije ili kasnije to se desi – i tada počnete razumijevati da ste vi VI, a sve oko vas je nešto DRUGO.

Onda, u interakciji s drugom djecom, postepeno shvatite što je MOJE a što NJEGOVO ili NJENO. U vrtiću imate neku igračku, s kojom ste zadovoljni. Igrate se s njom. Ona je “vaša” igračka. Pa je potom “posudite” drugom djetetu. Ta je igračka, ta plastična lutka, fizički prisutna u vašoj okolini, u vašoj svijesti. Jasno vam je kad je u vašim rukama, a kada u rukama drugog djeteta. Pa se onda “vrati” vama. I “ode” drugom djetetu. Vi ste je “posudili” tom drugom djetetu – da se poigra s njom. A znate da će vam se vratiti. Ta igračka, ta lutka.

Tako postepeno odrastate, s vremenom postanete svjesni novca – da postoji neka entiteta, s kojom si možete “priuštiti” onu igračku, onu lutku. Bez novca nema igračke. S nešto više novca možete si priuštiti i dvije-tri igračke. Više novca – više igračaka. A sve je to fizički svijet igračaka i virtualni svijet novca koji to omogućuje.

Pa onda dosegnete stupanj razvoja, kada shvaćate da se radom može taj novac zaraditi – i da pored igračaka postoje i gramofonske ploče, i one “rebatinke” koje su vam srcu drage, i sve ostalo. Vi ulažete dakle svoje slobodno vrijeme i svoj rad, svoj trud, a ponekad i muku – da zaradite te novčiće, s kojima ćete si priuštiti to “nešto”, vašem srcu drago.

Pa se onda najednom probudite i ona vam kaže da je trudna. I odmah vam je jasno da treba potražiti “krov nad glavom”. Razgovarate s roditeljima i prijateljima – a svi ti razgovori vode u jednom smjeru – prema banci na kraju vaše ulice. One banke, koju već godinama poznajete, jer tamo imate svoj “račun” – i nešto novčića na tom računu. Ali to nije dovoljno za vaš novi ili rabljeni stan.

Pa onda dođe posjeta vašem bankovnom “savjetniku” koji će vam pripremiti plan. Koliko posuđenih novaca si možete priuštiti i kakav će biti plan otplate tog vašeg duga. A prije svega, koliko će to godina trajati. Kada prvi put kupujete svoj stan, za vas i vašu dragu i vaše buduće najdraže biće, sve vam se te godine čine male i kratke. Ta pred vama je cijeli život. I vrlo je lako potpisati taj ugovor – ruka vam ne drhti. Posve vam je jasno da ćete hrabro preuzeti taj “kredit” na sebe – i otplaćivati ga slijedećih 20 ili 30 godina.

Samo da banka otvori svoj trezor, zagrabi u njega jednom povećom žlicom – i isporuči vam 100.000 eura. Vi te novce naravno nećete vidjeti – na onom vašem ugovoru samo će pisati da vam banka daje na posudbu 100.000 jedinica valute države, u kojoj živite. Banka vama 100.000 EUR, a vi njoj potpis. 

Pa će onda banka te novce isporučiti onom vlasniku stana, koji vam stan prodaje. Banka će

“transferirati” taj iznos s vašeg bankovnog računa na bankovni račun vlasnika stana. Kada novci sjednu na njegov račun – on više nije vlasnik – sada ste vlasnik vi.

Taj potpis na vašem kreditu garantira da ćete slijedećih 20 ili 30 godina marljivo raditi i banci vraćati mjesečne anuitete, koje će nakon 30 godina pokriti vaš dug – i bankovne “usluge” koje se zovu “kamate”. To vam se čini normalnim – jer sad ste već odrasla osoba – i zaboravili ste vrtić. 

A u tom vrtiću, kad ste onomad “posudili” onu plastičnu lutku onom djetetu – nisu vam se vratile dvije lutke. Vratila se jedna – možda malo ofucana od upotrebe – ali još uvijek jedna. Vi njoj jednu lutku – ona vama nazad jednu (tu istu) lutku.

Ali banka nije vrtić. Kada vam banka dade svoje novčiće – onda banka zahtijeva nazad kao protuuslugu malo više novčića. Na period od 30 godina to može biti duplo više novčića, a možda čak i više od toga.

Sve ovisi o visini kamatne stope.

I to je to.

Pa gdje je tu prevara?

Prevara leži desetak centimetara iznad:

“Samo da banka otvori svoj trezor, zagrabi u njega jednom povećom žlicom – i isporuči vam 100.000 eura”

Naime – banka neće otvoriti nikakav trezor. Banka, štoviše, neće u njega zagrabiti nikakvom žlicom. A ni bagerom. Banka neće napraviti apsolutno ništa. Banka će vam samo ponudi papir na potpis, na kojem su zapisane učene riječi – i neke cifre. To je sve.

Ne postoji tamo u toj banci nekakav “trezor”, a bogami ni “žlica”. Ne postoji ništa od toga. Postoji samo taj bankovni šalter, ta ljubazna bankovna službenica (što ima lijepe nove cipele – a ponekad čak i lijepe noge), jedan printer (na kojem se ispiše vaša “osuda” slijedećih 30 godina) i… jedna kemijska olovka – kojom potpišete taj vaš “ugovor”. I postoje vrata, kroz koja ćete izaći iz banke – sretni da ste “dobili” kredit – da možete otići vašoj trudnici. Da je pobjedonosno zagrlite, nježno poljubite i pomilujete po tom njenom slatkom trbuščiću.

Još vam nije jasno?

Banka tih 100.000 EUR koje vam je “kao posudila” nema. Ti novci ne postoje. Ni u njenom “trezoru” niti bilo gdje. Ti novci postoje samo u vašoj (neinformiranoj) mašti. Tih 100.000 EUR nema. Ne postoje.

Banka ih je “izmislila” – u onom trenutku kad ste ugovor potpisali. Vi ste stavili jedan potpis na svoju “životnu osudu” i – puf, nastalo je 100.000 EUR kojih prije tog potpisa nije bilo.

Aloha, je’l ti to mene zajebavaš?” pitat ćete vi mene. Naravno da vas ne zajebavam. Zajebavate vi sebe – vjerujući u tu priču o trezoru, o bankama, o ugovorima, o kreditima, o anuitetima – i onim lutkama iz vrtića.

Ovo je “break-point” u kojem moji prijatelji i znanci, koji ništa ne znaju o novcu – popizde. Ali ne na banku. Oni popizde na mene. I onda imam čast upoznati njihovu žučnu narav i njihov bijes – kad su ono baš “kontra mene”. A ti me moji prijatelji gledaju, kad im to pričam, kao nekog luđaka, kao da sam upravo sišao s uma.

Možda se i vi sada tako osjećate, štovani moj čitatelju. Ali stvari su takve kakve jesu. Nisam ništa uljepšao. Nisam ništa slagao. Nisam ništa izmislio. Ništa prešutio. Ništa dodao ili oduzeo. Ispričao sam vam čistu Istinu. Istina je da je gruba i zlokobna – kad jednom sjedne u vašu “svijest”, u vašu “percepciju”. 

To je tako i nikako drukčije. Tako banke “posluju”. Tako banke izdaju svoje “kredite”. Ne daju vam ništa osim onog lijepo ukrašenog papira. Oni vama papir – a vi njima svoj potpis. Potpis, s kojim garantirate da ćete slijedećih 30 godina marljivo raditi, 8 sati dnevno (a ako ustreba i 10 sati dnevno, pa i 12 sati ako baš “zagusti”) zato da VRATITE nešto što nikada ZAISTA NISTE DOBILI.

Pa je li to moguće? rekao bi naš Mladen Delić. Paaaaa, je – moguće je. I ne samo da je moguće – to tako JESTE. I nikako drukčije. Možete vi sada na mene popizditi, možete vi sada baciti nešto u taj svoj monitor – čitajući ove retke, ili početi razbijati po stanu. Ali što vam ja mogu? Dobro da nisam pored vas.

— prolaze minute, a ponekad i sati —

Sad, kad ste se malo skulirali – možemo dalje.

Prevara percepcije

Ja tu genijalnu prevaru zovem “prevarom percepcije”. Vaše percepcije – koja je nastajala od trenutka vašeg dolaska na svijet. O percepciji sam nešto čak i pisao, u jednom od svojih prijašnjih postova. Zato što je percepcija bitna – vrlo bitna u vašem životu. Percepcija nam pomaže otkriti Istinu. Znanje nije dovoljno.

Eto, što vam vrijedi odlična ocjena iz matematike u osnovnoj ili srednjoj školi, pa čak i na fakultetu – kada vam nije jasno, kako iz “nule” nastane sto tisuća eura. Ili milijun, ili sto milijuna – jer postupak je isti. Čak su i papiri isti, isti printeri, ista vrata u banku, isti potpisi – samo se cifre na tim papirima mijenjaju. I noge onih bankovnih službenica. Koji put su ljepše, a koji put nisu. A sve cipele imaju visoku petu. Valjda muškarci tako lakše potpišu svoju “doživotnu robiju”. Ne znam kako žene to doživljavaju.

Možda njima “smjeste” kakvog bankovnog činovnika sa par dana starom bradicom – to je danas u modi. Pa kad mi “padamo” na noge – valjda i žene na nešto padaju.

Prevara percepcije leži u vrtiću – kada ste onomad prvi puta “posudili” nekom svoju igračku, svoju lutku. Tada vam se zauvijek uklesalo u vašu percepciju poimanje “davanja” i “vraćanja”. Percepcija

“posuđivanja” – bez obzira jeste li vi nekom djetetu nešto “posudili” – ili je neko drugo dijete vama nešto “posudilo”. Taj čin “davanja na posudbu” je tako elementaran u našim životima da ga poslije u životu nikad više ne preispitujemo.

Vjerujte mi – i ja sam bio šokiran kad sam onomad 2004.-te otkrio tu prevaru. Više se ne sjećam je li to bilo u dokumentarcu “Zeitgeist”, ili “Money Changers” ili “Money Masters”, nije ni važno. Znam samo da sam bio šokiran, vilica mi je “pala na pod”, oči iskočile, srce počelo lupati, jedino mi se nije “dignuo”. Naprotiv – skvrčio se kao malo zrno graška – kada sam shvatio tu mega-prevaru.

Onda sam taj dokumentarac pogledao još jednom, pa još jednom – dok nisam bio posve siguran da nisam lud i da sam ga već na “prvu loptu” ispravno shvatio. Budući sam informatičar – ja sam čak išao izraditi u Excelu onu čuvenu tabelu koja potiče iz sistema koji se zove Fractionalreserve banking system – da se uvjerim da brojke ne lažu. I ne lažu – sve je točno. Na milimetar.

Najbolje od svega je to što je o svemu tome jako puno napisanog. Na tisuće i tisuće stranica. Na tone papira je potrošeno. Imam prijatelje i znance koji rade u bankama – a pojma o tome nemaju. Nula, zero, nil – totalna “tabula rasa”. Jedan prijatelj i jedna prijateljica čak su vođe ekspozitura dvije veće banke. Oni o tome pojma nemaju. Kad sam im jednom krenuo to objašnjavati – brzo sam stao. Jer im je pjena počela izlaziti na usta.

Pa u čemu je problem? Problem je u psihologiji, a to sam već jednom spomenuo u jednom od mojih postova. Problem u razumijevanju novca je u psihologiji. Mi smo odrasli ljudi, puno toga smo u životu naučili, puno toga postigli, imamo neka iskustva, imamo svoj ego – i onda dođe neki “likota” po imenu aloha – i razbije im “znanje” u „paramparčad“.

A ljudi vole svoje “znanje”, zaljubljeni su u njega, ne mogu se tek tako odvojiti od njega. To je kao da im režeš dio tijela – kao da im hoćeš odrezati zdravu ruku. Ili dio mozga. U kojem se nalazi to pogrešno “znanje”.

Zato sam ja – i isključivo zbog toga – velik čovjek. Velik sam zato što sam spreman “zaboraviti” na svoje “znanje” kad ustanovim da je to znanje neispravno i lažno. Kad me netko uvjeri, pokaže mi – kako i koliko sam u krivu bio. Baciti u smeće “dio svog mozga” – to mogu samo veliki ljudi. I krenuti ispočetka. Ovo vam možda zvuči bahato i napuhano – ali nije tako. Malo je takvih ljudi. A ja sam u cijelom svom životu sreo “prstohvat” takvih ljudi. Za biti velik moraš najprije biti inteligentan – pa onda još spreman napraviti svako toliko “generalku” u svojoj glavi. Nije to lak posao.

Zato je tako teško razumjeti novac. Jer velikih ljudi nema mnogo. Nećete velikog čovjeka tek tako sresti šećući ulicom. Ili sjedeći u kafiću. Ili gledajući nogometnu utakmicu sa svojim jaranima. Velikog čovjeka ćete najlakše sresti tako da sjednete na svoj balkon i počnete pričati sa sobom – sa svojim (alter) egom. A o tome sam pisao u svom postu Strah i Ego. Tada imate najviše šanse sresti ga. I kad ga jednom sretnete i prepoznate ga – nikad ga više nećete ostaviti. To će postati vaš najbolji prijatelj. Vjerujte mi – ja to ZNAM.

Šetnja Antikristovim vrtom

Sada ću vas, štovani čitatelju, ako mi dozvolite, uzeti za vašu ručicu i povesti vas vrtom Antikrista – da vam pokažem tajne novca. Taj vrt nije nimalo lijep, iako u njemu “raste” puno krutih istina. A sve jedna ružnija od druge. Same nakaze. Novčane nakaze. Kao da ste u nekom eksperimentalnom laboratoriju, gdje izvode eksperimente nad tek rođenom djecom – koja su već rođena kao nakaze – a sada ih namjeravaju još dodatno unakaziti.

Za ovu šetnju morate si uzeti dovoljno vremena. Nije to lako štivo, ljubavni roman za vruću ljetnu plažu. Ali nema vam druge – ako zaista želite upoznati NOVAC. Ako posustanete – ja vam neću zamjeriti. Ali ne možete mi onda doći jednog dana i “soliti mi pamet” o novcu. Kad o novcu pojma nemate. Ja sam novac proučavao 3-4 godine. Tamo negdje od 2004. pa do 2008. A onda nije bilo tako dobrih izvora informacija kao danas.

Slijedi serija video zapisa koji vas postepeno uvlače u tajne novca. Neću ih posebno objašnjavati, jer svi su napravljeni vrlo kvalitetno. Ne treba vam moj komentar. Pošto su na engleskom jeziku, neću ni prevoditi njihove naslove. Nažalost ne postoji ništa takvoga na hrvatskom jeziku. Ukoliko vam engleski ne ide – e, onda vam ne mogu pomoći. Ne mislim ovo prevoditi. Možda ćete vi brže naučiti engleski.

Uvodni video zapisi

  1. It’s the banks, stupid
  2. What is money?
  3. Inequality: Why are the rich getting richer?
  4. Why is there so much Debt?
  5. House Prices Why are they so high?
  6. 10 Year Old Explains Where Money Comes From
  7. Could these 3 simple changes to banking fix the economy?
  8. How to waste £445 billion

Osnove bankarstva – Banking 101 (Video Course)

  1. Misconceptions Around Banking [Banking 101 Part 1]
  2. What’s Wrong with the Money Multiplier Model? (Banking 101 Part 2)
  3. How is money really made by banks? [Banking 101 Part 3]
  4. How much money can banks create? [Banking 101 Part 4]
  5. Do banks create money or just credit? [Banking 101 Part 5]
  6. How Money Gets Destroyed [Banking 101 Part 6]

I što sad?

Kako – “što sad?”. Pa očekujem da ste popizdili. Kao što sam ja onomad popizdio. I još sam ljut. Baš sam ono nabrijan. Toliko nabrijan – da kad god razmišljam o novcu – pomislim da odem do Guvernera banke Hrvatske i kažem mu ono što mu sljeduje. Ili do Evropske centralne banke. Nisu tamo ništa bolji. Baš naprotiv – tamo su tek velike barabe.

Jer, bankarstvo bi moglo biti tako jednostavno i korisno za našu zemlju, za sve građane, za sve nas. Da svi imamo koristi od vrijednih ruku naših vrijednih ljudi. Naša bi zemlja zapravo trebala jednu jedinu banku. Centralnu banku, ali ne po uzoru na današnje Centralne banke po svijetu. To bi trebala biti prava Narodna banka. A ne privatna. Jer, sve su te banke privatne – iako im imena sugeriraju da su narodne, federalne i ne znam što sve ne.

Ta bi naša banka bila javna ustanova koja bi zapošljavala administraciju, s fiksnim plaćama. Ta javna ustanova ne bi imala profita, jer bi bila neprofitna organizacija. Ta bi ustanova dnevno vodila vrlo striktnu statistiku o protoku novca i roba u našoj zemlji. Vodila bi mega-evidenciju. I brinula bi da na tržište “kapitala” upumpa dovoljnu količinu novca onda kada bi tog novca nedostajalo.

A drugom zgodom bi s tržišta maknula višak novca – jednostavno ga odstranila, kada bi postalo jasno da je novca previše i da šteti razvoju društva. Ta bi javna ustanova samo vrlo pedantno slijedila sinusoidu količine novca na tržištu. I ništa drugo. Za početak bi to bilo više nego dovoljno.

Što mislite zašto su ubili Gadafija, predsjednika Libije? Zato što je imao tako gadnu facu? Zato što je bio primitivan i spavao okružen devama? Ne, ne. Njega su ubili i razbili “njegovu” Libiju u „paramparčad“ jer se usudio ne samo predložiti novi monetarni sistem u Libiji – već ga je namjeravao i implementirati. I ne samo u Libiji – već u cijeloj Africi. Bio je on baš jako pametan tip. Jedino facu nije imao onako sexy kao neki naši “šefovi” što se prešetavaju pred TV ekranima.

Ja mogu ovdje “drobiti” o novcu koliko god želite. To “njih” ne smeta. “Samo ti drobi aloha”. Ali onog trenutka kad krenem to implementirati – tog ću trenutka umrijeti od “iznenadne smrti”. Tako vam je to. I nikako drukčije.

A sve što ste gore pročitali i vidjeli u onim video zapisima – sve je to samo vrh ledene sante. Da bi dostigli moj nivo razumijevanja novca i/ili kriptovaluta – morat ćete, štovani i dragi moj čitatelju – “pojesti još puno palente”. Prije nego apsorbirate svu dubinu ove zečje rupe. Tako je duboka da mi treba još samo desetak metara kopanja – i pojavit ću se u Kini – na drugoj strani svijeta. Nas ćemo dvojica moći posve ravnopravno razgovarati o novcu onog trenutka kad mi budete suvereno znali objasniti razliku između: “IMATI puno novaca (kao recimo Bill Gates, Jef Bezzos ili Elon Musk) – te biti VLASNIK novca”

Jer to su dvije fundamentalne razlike. Bill Gates je samo dobio dozvolu za uporabu tog novca. Isto kao i vi. Samo što ga Bill Gates ima više. Puno više. A vlasnik novca je netko drugi. Taj vlasnik ga može kreirati koliko mu srce želi – a može ga i povući s tržišta: kad god hoće i kako god hoće. 

Kada to možete izvoditi s novcem – onda ste njegov vlasnik. Onda ste vlasnik svih onih “kredita” koje su vaše banke izdale. Onda ste vlasnik i onog stana u kojem živi onaj naš mali slatki par s početka priče. I ne samo to – onda ste vlasnik i svih onih 30 godina koliko će on potrošiti radeći i otplaćivati taj kredit. Onda ste vlasnik i države kojoj vaše banke daju kredite. I onih političara i njihovih pomagača. Onda ste doslovno vlasnik SVEGA. Tu čak ni Bog ne može ništa.

Danas nema puno glazbe. Ovo je sasvim dovoljno: Money by Pink Floyd

Also sprach aloha

P.S.

Jučer sam se nešto zakačio s jednim prijateljem, ali ne oko novca. Njegova reakcija je bila burna i bespotrebna. A posljedica je “binarnog” razmišljanja o kojem pišem ovdje: Temeljni razlozi ljudske naivnosti. Često puta mi se u razgovoru s prijateljima i općenito ljudima desi – da na kraju debate ja budem u pravu. I to onda kod njih ponekad izazove burnu reakciju – ljutnju ili možda čak ljubomoru. Pa mi onda znaju reći: “Pa da, samo si ti pametan. A mi smo svi glupi!

Eto, to je to “binarno” razmišljanje. Znači, ako sam ja pametan, ako sam ja dokazao da sam u pravu – a iz toga proizlazi da sam pametan – oni “smatraju” da su sad oni glupi. Jer obrnuto od pametan je glup – zar ne?

NE! Nije tako. Ja razgovaram s pametnim ljudima – svi su oni pametni – a ja sam koji put malo pametniji od njih – ili samo o nekoj temi nešto malo više znam. To je sve. Eto do kakvih situacija dovede “binarno” razmišljanje. To je vrlo, vrlo opasno. I može upropastiti odnose u familiji, među prijateljima – a što tek uradi među znancima – možete samo pretpostaviti.

A ja zaista puno toga znam. I ne mogu se sad praviti da ne znam. Da “održim” prijateljstvo. Pa se pitam: “Pa kakvo je to prijateljstvo, kad prijatelju ne mogu odgovoriti na NJEGOVO pitanje? Nisam se ja sjetio tog pitanja – već on ili ona.” Ja sam samo ponudio odgovor i svoje viđenje. Take it or leave it.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !

aloha

Jednom me prilikom Google na login stranici pitao: "Ima li išta što na Google ne mogu pronaći?". Bilo je to prije jedno 15 godina. Odgovorio sam: "Na Googlu ne mogu pronaći niti jednog iskrenog i poštenog političara." Nikad me više ništa nisu pitali.

VEZANO

najnovije