Kuda sve to vodi?

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Nekad se govorilo: svi putevi vode u Rim. A ja danas velim: svi putevi vode u Strah.”

Onaj moj prošli post “Leglo svih naših problema” samo je poslagao nužne elemente za provedbu plana Jedne svjetske vlade.

Gornji podnaslov je ujedno i odgovor na naše današnje pitanje. I pitanje posljednje tri godine. I sva takva pitanja koja su se pojavljivala posljednjih nekoliko tisuća godina razvoja (ili nazadovanja) naše (jadne) civilizacije. Sve to što “elite” izvode je put u strah – vaš strah. Jer samo kad ste stjerani u kut straha – onda ste spremni “popustiti” i predati sve svoje najmilije – samo da taj strah prestane.

Za početak nekoliko premisa, čiju istinitost možete provjeriti u slobodno vrijeme. 

Prva premisa – Da bi kapitalizam djelovao većina vodećih ljudi moraju biti psihopati

Bez obzira jesu li direktori nekih tvrtki i korporacija ili su u politici, zdravstvu ili nekim drugim organizacijama i institucijama. Kako i zašto?

Pa osnovna pretpostavka kapitalizma je borba za tržište. Jer posljedica dobrog i velikog tržišta je profit. Profitu je sve podređeno. A profit je samo druga riječ za novac. Za bogatstvo. A bogatstvo ti omogućuje sve one vile s bazenima, privatne avione i beskonačne ručkove i večere. 

A kad je borba za profit u igri – onda nema mjesta fair-playu. Nema tu dobrosusjedskih odnosa, nema tu sentimentalnih osjećaja i prijateljstva. Profit je brutalna borba za preradu prirodnih bogatstava. A tih nema beskonačno mnogo. Pa nema u našem lijepom moru po deset kila prvoklasnih zubataca za sva četiri milijuna Hrvata. Zubataca ima taman za onih par “profitera” koji si ih mogu priuštiti.

A tamo gdje nema fair-playa i sentimenta i dobrosusjedskih odnosa i prijateljstva – tamo dolaze psihopati. Koji se u takvim situacijama jako dobro snalaze. Ako treba nekog prevariti ili samo “zavesti” prešućujući istinu – nema vam boljih od psihopata. A oni, ruku na srce, “stvaraju” veći profit od onih koji nisu psihopati – koji se do drugih ljudi ponašaju prijateljski, s poštovanjem. Profit stvaraju tako da kao menadžeri vode one “prijateljske” ljude koji nisu psihopati.

Zapamtite: psihopat stvara profit – običan čovjek stvara prijateljstvo. A prijateljske veze se ne mogu tako lako pretvoriti u profit, u novac, u materijalno bogatstvo. A da bi cijela stvar sa proizvodima i uslugama tih psihopata bila uvjerljiva – za to vam treba marketing. 

Rano sam shvatio da je prodaja (jer u informatičkoj prodaji sam neko vrijeme i sam radio) posve nepotrebna. U normalnom društvu svatko normalan zna što mu treba, a što ne treba. Pa će onda to “nešto” što mu treba nabaviti. Pronaći će čak i više proizvođača tog “nečeg” pa će vrlo brzo ustanoviti što je kvalitetnije, a što nije. A posljedično što je skuplje, a što jeftinije. I na kraju će se odlučiti prema svojim prioritetima i platežnim mogućnostima.

U kapitalizmu non-stop treba izmišljati nove i nove proizvode i usluge – i širiti tržište. A nema boljega za širiti tržište od psihopata. To vam je više-manje sve što trebate znati o prvoj premisi. Možete vi sada to proučavati – što vam svakako i savjetujem. Jer, što više znate o kapitalizmu i psihopatima – jasnije će vam biti u kakvoj smo gabuli danas.

Naravno, uvijek se nađe kakav “filozof” koji mi nabaci da su i u komunizmu bili psihopati. Sjetimo se samo nekadašnje Rusije i Kine, pa Sjeverne Koreje i općenito Indokine u prijelaznom periodu. A moj je odgovor da su ti “komunistički” psihopati prije svega štitili svoju poziciju. Jer je njima bilo jasno da će se kapitalizam, šireći se na nova tržišta – prije ili kasnije pojaviti i u njihovoj zemlji.

Staljin je mogao komotno živjeti u miru i blagostanju da se podredio Amerikancima. Isto i Mao Ce Tung. Mogli su komotno priznati Amerima: “OK, vi ste šefovi, mi slušamo vaše naredbe i iscrpljujemo vlastiti narod zbog vašeg profita, a pritom sami vrlo ugodno živimo u svojim dačama i dvorcima.” Mogli su, a nisu – radije su se odlučili da će sami kontrolirati i iscrpljivati svoj narod. 

Za narod ti dođe na isto – narodu nije važno tko ga iscrpljuje. Jer oni zubaci ionako nisu njima namijenjeni – pa zvao ti sistem kapitalizam, komunizam, fašizam ili nekako drukčije.

Dobar protuargument ovoj pogrešnoj “komunističkoj” teoriji je bivša Juga i ne samo to – svi nekadašnji takozvani “nesvrstani”. U tim je zemljama na vodećim pozicijama bilo zaista vrlo malo psihopata. Jer to i nisu bile “prave” komunističke zemlje. Bila je politička klika – ali ne i narod. A čak ni svi ti tzv. komunisti u Jugi nisu bili psihopati. To su jednostavno bili pomalo priglupi razbojnici koji su se dobro uhljebili na račun onih inteligentnih i bespomoćnih (po Cipolli). Jugoslavija je i formalno i neformalno bila socijalizam – a ne komunizam. To je još jedna laž koju danas prečesto čujemo o bivšoj nam Jugi.

Cijela ta filozofija sa “izmima” je vrlo jednostavna i plitka – netko želi živjeti dobro i lagodno – na račun onih koji svo to bogatstvo stvaraju. Zato treba napraviti nekakvu “političku platformu” na kojoj je moguće skupiti glupe, bespomoćne, razbojnike pa čak i one inteligentne. Da pomognu eliti doći do prave pozicije.

Druga premisa – Korupcija je sastavni dio kapitalizma

Bez korupcije kapitalizam bi se urušio. Ovo je malo teže shvatiti i probaviti ako ne znaš ništa o novcu.

Zato je dobro obnoviti znanje ili po prvi puta u životu čuti istinu o novcu – onakva kakva ona zaista jeste.

U svom drugom dijelu Mita o novcu stvar postavljam u čisto teoretski okvir. Možda će vam ovaj drugi dio “mirisati” na komunizam. Nema tu ni traga ni glasa o komunizmu. Radi se zapravo o vrlo jednostavnoj “jednadžbi”: na konačno velikom planetu sa konačno mnogo materijalnih resursa ne možeš uspješno provoditi bankovni i monetarni sistem kojega su zacrtali Amerikanci kada su 24.12.2013 godine stvorili FED.

U tom “FED matematičkom modelu”, ako se to uopće može zvati modelom, netko uvijek na*ebe. Ne možeš vratiti više novca onom što ti je dao “kredit” kada nisi vlasnik novca i ne možeš taj novac kreirati po vlastitoj želji. Novac kreira netko drugi, a ti imaš vratiti iznos “kredita” plus “kamate”.

A pošto novca ima samo konačno mnogo u “opticaju” onda to znači da svoj kredit možeš “otplatiti” samo tako da taj novac “oduzmeš” nekom drugom. To se doduše prikazuje kao uspješno poslovanje, dobro vođenje tvrtke i tako redom. A zapravo se radi o “finoj krađi”. Jer, kako ćeš vratiti svoj “dug” ako ne tako da ga netko drugi neće vratiti. Pa će taj drugi propasti i bankrotirati.

A u toj igri mačke i miša nužno dovodi do korupcije. To je jedino rješenje. Netko mora na*ebati da ti možeš vratiti svoj kredit. Ja sam svoj kredit za stan uzeo onomad i vratio ga – sa svim kamatama. A danas mi je jasno da je netko zbog toga na*ebao, jer tog novca koji bi taj nesretnik morao vratiti – naprosto nije bilo. Ako vam to nije jasno, štovani čitatelju, onda ćete morati još malo poraditi na razumijevanju novca. 

A korupcija, jednom kad je uspostavljena kroz kapitalistički model, samo raste i širi se. Zalazi u sve pore društva. Postepeno se seli iz strogo financijske iliti novčarske sfere u druge sfere života. Jer i korupcija djeluje slično kao i kamate – što je više “transakcija” to je više korupcije. Pa onda dobijete korupciju na područjima za koje ne bi ni mislili da su koruptivna.

Recimo u ljubavi. Korupcija u ljubavi je najtipičnija za one žene koje “upecaju” bogatog muškarca. Ne zbog njega – već zbog njegovih novaca. Eto vam korupcije. Pa onda ona glumi ljubav i vjernost – i sve ostalo što ide u “zdravom” braku. A brak ne samo da nije zdrav, već je bolestan da bolesniji ne može biti. Pa se onda ta bolest širi u familiji na nove i mlađe članove – na djecu. Uz jednog koruptivnog bogataša vezala se jedna koruptivna žena, pa su stvorili dvoje male djece. Ta djeca na početku nisu koruptivna – djeca se samo žele igrati i zabavljati. Ali će ta djeca vrlo rano, već prije desete godine shvatiti i naučiti moć korupcije. I eto vam četvero korumpiranih građana dotične zemlje.

A primjera korupcije izvan novčane sfere imate koliko hoćete, nema smisla da ih sada sve nabrajam jer ćemo se bespotrebno odvojiti od teme.

Treća premisa – Učinkovitost kapitalizma temelji se na strahu

Ovo je barem svima jasno posljednjih trideset godina, otkad smo u kapitalizmu. Uzmeš kredit za stan i otplaćuješ ga barem slijedećih dvadeset godina, ponekad i trideset. Pa se ti sad tuži svom (psihopatskom) šefu da u tom poslovnom procesu nešto ne valja. Pogotovo na području ljudskih prava. Ljudska prava i profit baš ne idu zajedno u isti lonac.

Kapitalizmu se svakako mora priznati učinkovitost, jer to je nešto pozitivno. Ali je negativno to što ta učinkovitost proizlazi iz straha. U onom jugoslavenskom socijalizmu nije bilo straha. Zato nije bilo učinkovitosti. Pa je socijalizam propao. 

A pored toga je u socijalizmu bilo previše “prijateljevanja”, na svim nivoima. Pa ne možeš svom “drugu” reći da ne valja, da ne radi dobro – ili da ne vodi dobro radnu organizaciju. Kad smo prijatelji. Prijateljstvo i učinkovitost su u socijalizmu neslavno propali. Jer drukčije nije ni moglo biti.

A to ne znači da je jedini put do učinkovitosti kapitalizam, odnosno strah. Teoretski je moguće imati prijateljske odnose i biti učinkovit, biti korektan. Ali je zato potrebna jedna komponenta koje još do sad u ljudskoj povijesti nije bilo – a to je SVIJEST. Svijest ljudi da su dijelovi dobro podmazanog stroja koji mora biti učinkovit, a ujedno prijateljski prema svim njegovim članovima. Taj sistem nikada nije postojao. Jer ljudi tom sistemu još nisu dorasli. Ljudi su još uvijek primitivni biološki organizmi s niskim stupnjem svijesti. Barem veći dio populacije.

Četvrta premisa – Za svađu (ni)je potrebno dvoje

Zaboravite na onu laž s kojom su vas dojili u djetinjstvu da je za svađu potrebno dvoje. Ne, za svađu je dovoljan jedan jedini. Onaj drugi će na početku tražiti miran izlaz iz konfliktne situacije. Pokušat će argumentirati svoje stavove i poglede. A onaj prvi će nastaviti sa svojim “silovanjem”. Neće stati. Tako dugo dok onaj drugi ne kaže “Dosta!” i vrati udarac. To vam je danas tipična situacija u Ukrajini. Amerikanci su toliko dugo “silovali” Ruse, a ovi se povlačili sa svojim (uzaludnim) argumentima – dok Rusima nije prekipjelo, jer više nisu imali kud.

A sad kad se Rusi osjećaju ugrožene i to egzistencijalno ugrožene – sada je tako kako je. A Rusi nisu tamo neka Sirija ili Irak ili Libija ili ne daj bože posve bespomoćna Palestina. Mogu Amerikanci “drobiti” koliko žele o tome kako su Rusi jadni, nikakvi, “benzinska pumpa” kako je onomad bio izjavio onaj američki krelac. Rusija je velika zemlja, bogata zemlja, samodostatna zemlja. I opasna zemlja. Jer se s Rusima nije za zaje*avati. 

Ameri to znaju. Oni znaju da će Rusi kad tad popizditi – a to se desilo, eto, prije nepunu godinu dana. A Ameri pumpaju li ga pumpaju. Posljedično je vas, štovani čitatelju, iz dana u dan sve više strah. Dugo sam i ozbiljno proučavao Ruse i ne pijem ja taj “kool aid” da Rusi sudjeluju s Amerima u ovom cirkusu kompletnog porobljavanja planeta. Rusi bi nastavili živjeti svojim životom da nema Amerikanaca i njihove “potrebe” da zavladaju ruskim prostranstvima i njihovim rudnim i prirodnim bogatstvima.

Što je i logično. Jer, kad se prije ili kasnije počne urušavati taj američki kapitalistički model – jer nedostaje tržišta, ili nedostaje surovina – onda nekog treba porobiti i pokrasti.

Neka vam je, štovani čitatelju, ovo misao i zvijezda vodilja. Jednostavno pitanje: koliko su ljudi poubijali Amerikanci od 1945. pa do danas, dakle nakon završetka 2. svjetskog rata – u TUĐIM zemljama (što direktno, što indirektno “uvodeći svoju demokraciju”), koliko Rusi, a koliko Kinezi? A tek Sjevernokorejci – koliko su oni stranih država “zgazili”? Ili Iranci? Ili Sirijci? Ha? Za Amere postoji prilično jasna statistika – oko 20 milijuna. To je cijena tog čuvenog američkog širenja demokracije – a zapravo “kapitalističkog silovanja”.  Za kapitalističko silovanje je dovoljna jedna strana. 

Kao i za svako drugo silovanje. Ona jadna žena što ne želi biti silovana nema u tom “odnosu” ništa za reći. Ona će u toj “transakciji” htjela, ne htjela, na kraju morati raširiti noge. Ne slažete se? Pa šta nemate niti jednog “ludog” susjeda kojem nikad nije dosta? Ili kolegu s posla? Ili šefa? Zar nikad u životu nikada i nigdje niste naletjeli na (barem) jednog takvog silovatelja? Pa gdje vi živite? U staklenom zvonu?

Sad možemo nazad na temu.

Pa dobro više – koliko tog Straha?

Pa toliko koliko je potrebno. Da se predate. Da posustanete i kažete si: “Ne mogu više. Odustajem. Ne mogu više taj strah izdržati. Neka me cijepe, neka me žigošu kao stoku, neka mi sve uzmu – i djecu, samo da taj strah prestane”. Jer oni neće stati dok vas potpuno ne porobe i oduzmu vam sve što imate: od materijalnih dobara, pa do uma i srca. Treba vas slomiti – i to više puta. Da ste posve paralizirani. I spremni za taj njihov Novi svjetski poredak.

Ukoliko im to uspije, ta vaša predaja, samo s NAZNAKAMA nekog šireg rata u Evropi – oni će stati. I rata neće biti. Ukoliko im to ne uspije – oni će nastaviti. Dok ne zakuhaju u Europi isti takav rat, kakvoga sad vidimo u Ukrajini. A ako im ni onda ne uspije, sa konvencionalnim oružjem – “opičit” će par atomskih bombi po Europi. I za to optužiti Ruse ili Kineze ili Sjevernu Koreju. Nema veze. Uvijek je netko drugi kriv. Nikad Amerikanci. 

I tako će stupnjevati stvari dok na kraju oni najhrabriji ne pocrkaju ili poginu – a ostali se predaju. Onda će najednom sve stati. Kao da nikad ničeg nije bilo. Sveti mir.

Zato mene zanima, volio bih znati, kad bi se mogao još jednom roditi – što bi se desilo da Ameri stvarno porobe cijeli planet? Što bi se desilo kad bi jednog dana taj njihov kapitalistički model dosegnuo “rubne uvjete” planeta Zemlja? Što bi se onda desilo? Koga bi onda Ameri išli osvajati i porobljavati?

Imam svoju teoriju. Uveli bi komunizam. Konačno bi se na svijetu po prvi put pojavio onaj pravi pravcati komunizam. Komunizam za raju i elitizam za elitu – za njih stotinjak tisuća. Pretpostavljam da bi Sjevernu Ameriku ispraznili za sebe. Ili neki drugi dio planeta – nema veze, negdje gdje je ugodna klima. I gdje postoji ocean oko tog dijela – kojeg se ne da tek tako preplivati ili doploviti do njega nekim ratnim brodom. Tamo bi napravili raj na zemlji – Eden. Za sebe.

A svi ostali bi živjeli u crnom i smrdljivom komunizmu širom svijeta i proizvodili ono što bi toj eliti trebalo. A sve bi to nadzirala misaona policija i vojska i sveobuhvatni zdravstveni sistem. Čak mislim da tu ne bi bilo nikakve hijerarhije. Samo jedan sloj “radnika” proizvođača, bez ikakvih ljudskih prava. Radi i šuti – stoko jedna. Stoka sitnog zuba, kako se onomad tako dobro izrazio naš vrli pokojni predsjednik.

Jer današnjoj je eliti jasno da se kapitalizam velikom brzinom približava svome kraju. To tako dalje više ne ide. Oni su to izračunali matematički precizno, kao što vam ja to mogu izračunati. Kao što može izračunati svatko tko je pročitao ovaj tekst do kraja. Ali neću se sad upuštati u detalje zašto, jer razloga je puno.

Tako će to završiti ako oni pobijede. Sveti komunizam i sveti elitizam. Amen!

I šta sad?

Pa nema se tu šta mnogo filozofirati. Ako (zaista) ne želite komunizam i elitizam: van iz WHO, van iz NATO, van iz EU, van iz UN, van iz IMF, van iz Antikristova novca i sistema centralnih banaka.

Ako (zaista) ne želite komunizam i elitizam onda je u nadolazećem razdoblju izuzetno važno dvoje:

• da vas nije strah – a to se postiže znanjem
• i da već sad pružite otpor. Jer što ga kasnije pružite – teže će biti. U nekoj točki to će postati nemoguće.

Ako (zaista) ne želite komunizam i elitizam, onda Ustav treba napisati ponovno, ispočetka, na čistom listu papira – i Čistih Ruku. Pa krenuti ispočetka – od slova “A” i broja “1”, dok nas još ima. Mislim, Hrvata. A pritom ozbiljno razmisliti o tome – kakvo zapravo društveno uređenje zaista želimo. Mi Hrvati, a ne tamo neki Bill Gates ili Klaus Schwab. Te pritom stvoriti našu vlastitu Hrvatsku Banku. Jednu jedinu. Tu sve počinje i sve završava u suvremenom gospodarstvu. Osim ako ne mislimo orati kao nekad – uz pomoć volova.

A za sve te podvige trebat će nam puno hrabrosti i odlučnosti: The Warriors.

P O D I J E L I !