Preobražaj – 1.dio

Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr

“Franz Kafka bio je pametan čovjek i mnogo je razmišljao. Čak je jedan roman posvetio Preobražaju. Samo što Kafka nije znao da čovjek može doživjeti više preobražaja. Ja sam ih u svom bogatom životu doživio tri.”

U svom posljednjem članku “Razgovor s Kunderom” sam zaključio prvu sezonu. Danas počinje nova. Zato sam htio da završetak jedne sezone ipak malo odstupa od mog dosadašnjeg “opusa”, da završi onako – malo lirski. Pa niste valjda mislili da imam psa koji se zove Kundera? Jer ja psa nemam. A i da imam – zar mislite da ja razgovaram s psima? Ako svaki današnji pas može imati ime – pa valjda ga može imati i moj alter-ego.

Do sada ste upoznali moju misaonost, a u današnjem članku ćete upoznati i moju osobnost. A onda prelazimo na “tvrde droge”. Od danas mijenjam pravila igre. Nema više pasivnog čitanja i listanja sajta provjeri.hr, te dijeljenja “lajkova”. Nije provjeri.hr “dopamin kružok”, skupina za “covid-anarhiste” i kauč-generale. Treba krenuti u akciju. A u svoje postove dodajem i novu dimenziju – glazbenu. Pa ćete me moći ne samo čitati, već i slušati. Ideju mi je dao onaj fenomenalni Conscious Pilat u svom članku 7 načina na koje glazba koristi vašem zdravlju.

Jeste li primijetili one brojke pored svakog članka, u desnom gornjem kutu, tamo gdje je ona mala sličica “oka”? Tamo na svim mojim, a i na svim ostalim člancima piše: 1.500, …, najviše 2.500. To je broj ljudi, koji su članak vidjeli, što ne znači da su ga i pročitali. 2.500, molim vas lijepo !? Tamo treba pisati 250.000, a cilj nam mora biti 1.000.000. Da, dobro ste vidjeli – milijun. To je milijun onih inteligentnih Hrvata, koji su pročitali (i razumjeli) to što nudi sajt provjeri.hr. Pri čemu, među onih sadašnjih 2.500 ima barem 250 Slovenaca, 500 Srba i ponešto drugih naroda i narodnosti naše bivše Juge. A to će biti vaš zadatak, štovani čitatelju – da širite riječ “Božju” i na taj sajt, ako treba za ručicu, dovedete nove čitatelje. Zašto?

Zato što će nam uskoro trebati borci, puno boraca za Istinu i Pravdu. Jer u svibnju 2023 čeka nas teška borba. Oni luđaci iz WEF-a i SZO (WHO, Svjetska zdravstvena organizacija) namjeravaju svoje ovlasti raširiti. Oni naime namjeravaju potisnuti našu Vladu i sve ostale svjetske vlade u zapećak – i preuzeti kontrolu. Totalnu kontrolu. Ali o tome ću u slijedećem članku. A za to, za tu borbu, trebat će nam preobražaj. Preobražaj svakoga od vas, štovani čitatelju, te preobražaj svih onih 997.500 inteligentnih Hrvata. Na ostale, bespomoćne i razbojnike, bojim se, ne možemo računati. A glupe bolje da ostavimo po strani – s njima ne treba petljati, kako nas je tome lijepo naučio gospodin Cipolla.

Na kraju krajeva, puno sam vam dao, štoviše i drugi autori na provjeri.hr (pogledajte samo koliko je pametnih i genijalnih stvari objavio Consciuos Pilat, on sam – da ti pamet stane), pa možete sada vi meni i nama i ovoj zajednici nešto vratiti. U naturi. Iako, nećete zapravo ništa vratiti meni ili nama – vratit ćete prije svega sebi. Ono što vam pripada – od djetinjstva.

A da bi taj moj zahtjev djelovao iskreno i uvjerljivo, da vas zaista uvjerim u nužnost preobražaja – onda vam najprije moram predstaviti svoje vlastite preobražaje – sva tri. Iskreno i bez trikova. 

Rodio sam se kao aloha v1.0 (verzija jedan), a danas sam aloha v4.0. Pa, ako sam se ja mogao preobraziti, i to tri puta – nije vrag da se vi ne možete preobraziti jednom – ili možda dvaput. Iako, uvjeren sam, da je među vama, dragi čitatelji, i ponetko tko je svoj preobražaj već doživio. Pa će ga moći ponoviti i dodatno uznapredovati kao ljudsko, misaono i emotivno biće.

aloha v1.0

Bio sam posve obično dijete, a kasnije tinejdžer, pa mladić. Do svoje tridesete. Jedino što je bolo oči je to da nisam baš bio sportski tip (ajde – skijanje i stolni tenis dobro su mi išli od ruke i noge). Otac je od prvog djeteta, pa još sina, očekivao nogometaša – a dobio je jedno veliko razočaranje.

Mene je zanimala tehnika. U šestom razredu osnovne škole pobijedio sam na gradskom natjecanju modelara drvenih brodića. Pa sam to ponovio na prvenstvu Hrvatske, a u ondašnjoj Jugoslaviji dogurao sam do nekog solidnog mjesta – izmakla mi je medalja, ali sam ipak osvjetlao obraz moga grada. 

Ali ono što me je najviše razlikovalo od ostalih predstavnika moje generacije – bio sam lud za knjigama i glazbom. Danas se volim pošaliti da sam do svoje tridesete pročitao više knjiga (u kilama) nego što su neki do svoje tridesete natankali benzina u svoje aute (u litrama).

Ne znam više u kojem je to razredu osnovne škole bilo – kada se na satu hrvatskog jezika radi konverzacija. Peti ili šesti, ne sjećam se više. Ja sam za domaću zadaću napisao priču, izmišljen razgovor dva mornara na brodu Berge Istra – u trenucima prije eksplozije i potonuća. Jedan od te dvojice čekao je svoje prvo dijete – a taj dan kad je brod potonuo – rodio mu se sin. To je bila tako žalosna i tako živa priča da sam za nju dobio nagradu. A moje su roditelje pozvali na razgovor u školu – da ih pitaju što se to sa mnom dešava i da li je u familiji sve u redu.

Moja je majka imala najveći utjecaj – naučila me cijeniti Istinu. Bez obzira kako kruta ili ružna bila, ona me je naučila da je Istina jedini put u životu. Neka joj je vječna slava – toj hrabroj ženi. Jer tek sam puno godina kasnije u životu ustanovio i shvatio kako je Istina teška. I kako je njoj onda bilo teško. A nikad si neću oprostiti one moje grube riječi, kad bi se koji put zlovoljno vratila s posla, pa sam joj znao reći: “Šta su te opet nasekirali na poslu?”. Samo majka puna ljubavi prema svom djetetu može preći preko tih riječi – i nastaviti voljeti to “stvorenje”.

Moj je život onda ovako izgledao: Cadence and Cascade by King Crimson

Prvi preobražaj

Bilo je to jednog vrućeg ljeta početkom devedestih godina, kada je divljao onaj posve nepotrebni rat (zar postoji ijedan potreban rat?). Kada je poginulo puno mladih i onih malo manje mladih ljudi – onih koji su se borili i onih koji su samo nemoćno gledali užas koji se oko njih dešavao.

Bilo je to na jednom jadranskom otoku koji je zaista poseban. Toliko je poseban da sam, pročitavši Osmog povjerenika, odmah znao gdje se nalazi Trećić. Pa to je “moj” otok! Sa svim svojim “ćaknutim” žiteljima.

Na Trećiću sam sreo svoju Dobru Vilu. Iako, nije baš sve išlo glatko. Trebao sam je sresti tri puta tokom ta dva sudbonosna tjedna da mi u glavi “proradi”. Moj frend iz srednje škole i ja, jednom nogom u tridesetoj, tražili smo “sebi ravne” – i liberalne žene. Malo starije nisu nas smetale, čak štoviše. A nas dvojica naletjeli na četiri svježe maturantice.

Neću sada u detalje, pogotovo one intimne, ali Onaj Gore se bogami dobro namučio sa mnom da sam na kraju, iz trećeg pokušaja, konačno shvatio da se već desetak dana ispred mene prešetava moja buduća žena, a ne tamo neka balavica.

Na kraju tog sudbonosnog dana sve se dobro svršilo. Ja sam se na kraju ipak odlučio za moju Dobru Vilu, a ona me prihvatila (iako je baš bila jako nabrijana “kontra Splita” – hoću reći mene) – i nije nam žao danas. Imamo dva prekrasna sina. Onaj stariji šalje nam jučer fotke sa najvišeg skijališta u Švicarskoj – uči tamo ljude i djecu kako se na skijama spustiti niz padinu i ostati čitav. A onaj mlađi, urbanist, smišlja što napraviti s Trećićem da konačno na nešto liči. 

E, da je sad moj otac živ, pa da vidi sve one medalje koje je moj stariji dobio u sportu. Konačno bi mu srce bilo na mjestu. I da vidi onog mlađeg koji će za koju godinu “drmati” nekim gradom sa svojim genijalnim idejama. U gradu koji će biti po mjeri ljudi, a ne po mjeri tamo nekog Klausa Schwaba. A tek kad ta dvojica jednog dana počnu pisati! Klaus Schwab će dobiti infarkt – doživjet će “iznenadnu smrt”.

Od onda sve je u mom životu krenulo novim putem – vrlo lijepim putem. To je bio moj prvi preobražaj. Postao sam bolja osoba, puno bolja. Moja Dobra Vila je tome pripomogla. A pomaže mi i danas. Da nema nje, sumnjam da bih bio sposoban za ova “mudrovanja” na provjeri.hr.

Toliko o mojoj čuvenoj i tako opjevanoj “percepciji”, o kojoj volim mudrovati i drugima “soliti pamet”. Tada na Trećiću nisam baš bio tako pametan i “perciptivan”. Pa je morao Onaj Gore uskočiti da cijelu stvar malo pogura u pravom smjeru. Tako sam postao aloha v2.0.

Onaj Gore: “E, moj aloha – bilo bi ti bolje da jedan članak napišeš o Sreći. Jer sreće si imao puno u životu.

Jako puno.”

Moj je život onda na Trećiću ovako izgledao: Islands by King Crimson

Drugi preobražaj

Bilo je to u Londonu 2003. Opet jedno vruće ljeto. Do tada sam bio posve normalan čovjek. Brinuo sam se za posao i familiju, djeca su bila još mala i posvećivao sam im puno slobodnog vremena. Zapravo sam svo slobodno vrijeme proveo s njima. Kad bi postojala zlatna ribica i da je ulovim – imao bih samo jednu želju. Da se vratim u 1995, kad se rodio prvi sin – i da sve ponovim. Ono iz početka devedesetih, na Trećiću ne bih ponavljao. Da ne izazivam sreću.

Da-da, te 2003 bio sam (još) posve normalan. Imao sam dobar posao i na tržištu informatičke radne snage bio sam “netko”. Kakav divan osjećaj. Da radiš ono što voliš, da te ljudi poštuju i znaju i da budućnost izgleda bajno. Onda sam se otrijeznio. Bilo je to vrlo brutalno buđenje. Bio sam posve nepripremljen.

Tog smo dana u Londonu moja Dobra Vila i onaj budući učitelj skijanja istraživali u londonskom tehničkom muzeju, čuda tehnike i ljudskih dostignuća. Na vrhu, na zadnjem katu bila je poslastica ljeta – originalni lunarni modul misije Apollo. Dobro se sjećam tog užasnog trenutka, kada sam držeći sina za ruku, prispio pred to “čudo tehnike”. U trenutku, u jednoj jedinoj milisekundi postalo mi je jasno – nisam ništa dubokoumno razmišljao ili kritički procjenjivao ili vagao argumente. U tom jednom jedinom trenutku mi je postalo sve jasno, naprosto sam “znao” – da oni s tim traktorom nisu bili na Mjesecu.

Možete li vi zamisliti, kako sam se ja u tom trenutku osjećao? Ja sam kao malo dijete gledao, svojim očima, na crno-bijelom TV ekranu – kako se “ekipa” spušta na Mjesec, dodiruje ga – i izlaze iz lunarnog modula, te staju na taj komad stijene što se već milijardama godina vrti oko Zemlje. Možete li vi zamisliti kakvo je ushićenje doživjelo to dijete gledajući “male korake za čovjeka, a velike za čovječanstvo”?

Sve se to srušilo u prah i pepeo tog sunčanog i vrućeg dana u Londonu. U jednom jedinom kratkom trenutku. Kada sam se vratio iz Londona, naravno da sam počeo istraživati naše osvajanje Mjeseca, zapravo “njihovo”. Ti “oni” će me pratiti cijeli moj preostali dio života.

U slijedećih nekoliko mjeseci pročitao sam sve što se onda moglo naći u knjižarama i na još uvijek skromnom internetu. Na kraju istraživanja sve sam znao o Van Allenovim obručima, o svemirskoj radijaciji, o paralaksama, o Stanleyu Kubricku, koji je snimio ne samo Odiseju 2001 već i “spuštanje na Mjesec”. I još masu drugih stvari. Na kraju krajeva, bio sam inženjer računarstva, s jednom nogom znanstvenik a drugom u “komercijali” te znanosti i nije mi bilo teško pohvatati sve te apstraktne i malo manje apstraktne pojmove. Ja sam doslovno doktorirao na misiji Apollo.

Kubrick je spuštanje na Mjesec zaista snimio, to je činjenica – a NASA danas tvrdi da je to bilo samo “za svaki slučaj”, ukoliko nešto pođe po zlu. Ili da kroz taj film i sami astronauti dožive i predvide što bi im se na tom osvajanju Mjeseca moglo dogoditi. Za svaki slučaj, mo’š mislit. I malo morgen.

Eto, to je bilo moje drugo otkrivenje, moj drugi preobražaj. Od tada sve je krenulo svojim ustaljenim tokom – kako i priliči za osobu koju sve zanima, koja u sebi još uvijek ima nečeg “dječjeg”. Ne kaže džabe

A.B. Šimić: “pjesnici su čuđenje u svijetu, njihove oči, velike i nijeme rastu pored stvari”. Samo što A.B. Šimić nije znao da se to odnosi i na mene, koji nisam pjesnik – samo jedan običan informatičar.

Tada je došao dokumentarac Zeitgeist, pa Loose Change, pa svi ostali. Najviše sam vremena “potrošio” na proučavanje novca, barem 3-4 godine. Iako matematički krajnje jednostavan zadatak – tajna razumijevanja novca krije se u psihologiji. A informatika i psihologija nemaju baš puno poveznica. Ali i to sam odradio s odličnom ocjenom. 

Zato danas volim u šali reći da sam četverostruki doktor znanosti: u informatici, u novčanoj i financijskoj sferi, u (geo)politici, te zadnje tri godine u mikrobiologiji, u koju sam bio gurnut doslovno mimo svoje volje. Mikrobiologija je postala vrlo važna u mom životu kad sam već aprila 2020 shvatio da bi taj cirkus sa kovidom mogao imati nesagledive posljedice za mene, za moju Dobru Vilu i ona naša dva bisera. 

A tek kad su stigla eksperimentalna cjepiva – to je bio alarm koji još i danas odzvanja u mojoj glavi. Na žalost, takvo smo društvo postali. Ako želite promijeniti radijatore u svom stanu – onda vam je najbolje da ih nastudirate. Jer, ako ništa ne znate o radijatorima – mogli bi vas prevariti – i montirati vam žaluzine – a naplatiti fasadu.

Tako sam postao aloha v3.0

Moj je život onda ovako izgledao: The Devil You Know by Kovacs

Treći preobražaj

Taj se desio nedavno, u decembru 2022. Bio sam pod strahovitim naporom, ali ne i stresom. Završavali smo neki dio informacijskog sustava, koji je matematički gledano tako jednostavan zadatak – da bih ga mogao sam sastaviti u jednom dopodnevu. Problem je bio u tome, što je taj dio računarskog sistema zahtijevao veliku interakciju s njegovim budućim korisnicima. A kad imate posla s ljudima, kad svatko od njih ima svoju “ideju” kako to treba funkcionirati, kako to treba izgledati – onda to više nije tako jednostavno.

Istovremeno mi se “dešavalo” i na drugim frontovima. Da se malo odmorim od svega, navečer bih čitao na desetine stranica na internetu i pregledavao video uratke na temu covid-histerije, vojne-histerije, pedofilske-histerije i svih ostalih novodobnih histerija – što nas sve čeka, kamo sve to ide. I naravno, umjesto da se odmorim – ja sam se samo još više umarao.

A pored toga sam dobio strahovit poriv da se i sam priključim borcima, koje sam na internetu čitao, među njima i provjeri.hr – i dam svoj dio doprinosa zajedničkoj borbi. I tako sam počeo pisati. Decembar je bio tako krcat svim tim stvarima da sam dosegnuo stanje totalne iscrpljenosti. Ali, zanimljivo, um mi se strahovito izbistrio. U svojim sam pisanjima postao oštar poput žileta. Vraćao bih se i popravljao već napisano, brisao pojedine odlomke i ispisao ih ponovo, ispočetka. Božić sam dočekao sa svojim prvim objavama. To mi je godilo i osjećao sam da ljudi to cijene, da se slažu sa mnom, da smo na istoj “frekvenciji”. 

I tada mi se na Badnjak, dan prije Božića dogodio “blackout”. Legao sam rano, umoran, posve iscrpljen. Na Božićno jutro sam se probudio kao aloha v4.0. Tog mi je jutra sve postalo kristalno jasno. Ne tvrdim da sad sve znam. Daleko od toga – znam isto kao i dan ranije. Ali mi je slika kristalna, kamo god pogledam – sve vidim kristalno čisto. Sve.

A danas slušam ove zvuke, svuda oko sebe: The Killing by Frans Bak. A ako vam još nije jasno, gdje je izvor svih zala – onda poslušajte ovo: Going to a Town by George Michael, ili ovog nevjerojatnog borca za ljudska prava: Comfortably Numb 2022 by Roger Waters.

Tko je aloha?

Kao što vidite, aloha nije ništa nemoguće, nikakav čudak. Aloha je sasvim običan čovjek, koji doduše ima mnogo znanja, ali je svjestan da ne zna sve. Aloha spada u skupinu ljudi koja “zna da zna”, a samim time je svjestan da ima hrpa stvari, o kojima nema pojma. Zato je u tim stvarima oprezan, spreman prisluhnuti ljudima, koji o nekoj temi imaju što reći – jer temu poznaju bolje od njega i iskreni su. 

A ima fenomenalnu sposobnost, tu je zaista dobar, da prepozna laž i napuhani ego – onu sirovu i malo manje sirovu bahatost, koja se skriva i među najinteligentnijim ljudima. Aloha ima skroman ego, koji je pod konstantnim nadzorom njegovog uma. Svakoga dana i svakog sata. Jedino što pušta da raste je njegovo znanje i sposobnost percepcije svijeta koji ga okružuje. Inteligencija alohe je natprosječna, ali ipak mjerljiva i izmjerljiva – ono čemu rečemo IQ. 

Ali njegova emotivna inteligencija – ona “druga” inteligencija – to je nemjerljivo. Kad bi i postojao neki uređaj, neka naprava da izmjeri EIQ – onda bi na displeju uređaja kod alohe pokazalo “Error – out of bound”. Ako ste gledali The Green Mile, onda se sigurno sjećate onog crnca – koji je radio čuda. I osjećao sve patnje svijeta. E, taj crnac – to je aloha. Samo što je bjeloput, nije teškokilaš i ne izvodi ona čuda – ali osjeća patnje sve one dječice u Siriji. I one dječice u Afganistanu, Iraku, Libiji, Yemenu, … I njihovih majki. Ne moram biti tamo da čujem njihove krikove – svaki dan.

Ja sam svakako “udaren” na glazbu. Sve vrste glazbe, nema tu stilova koji mi ne leže. Slušam sve – od ozbiljne glazbe i jazza pa sve do romske (poslušajte samo ove genijalce: Taraf de Haidouks i ovaj njihov legendarni komad.

A što sam ja to slušao onomad na Trećiću, kad me konačno (u trećem pokušaju) očarala Dobra Vila (iako je bila baš mrzovoljna na početku te večeri)? Na Trećiću sam se, tog za mene sudbonosnog dana, prvi put u životu sreo sa četvrtom dimenzijom i to na više načina. Od one flaše viskija koja se pojavila niotkuda, pa do ovog glazbenog komada koji mi je odzvanjao u ušima, dok sam u kupaćim gaćama i bos, pripit, s walkmanom na glavi, bauljao Trećićem i naletio na nju – po treći put: 

The Fourth Dimension (1988) – Zbigniew Rybczynski and Michal Urbaniak

Ta me četvrta dimenzija od onda neprestano prati kroz život. Neprestano mi se događaju stvari koje ne spadaju u ovaj svijet i percepciju običnog trodimenzionalnog bića. Što da kažem? Možda jednog dana zaista počnem vjerovati u Boga – onako za pravo, a ne samo metaforički.

Život je izazov

Najbolji recept za borbu sa životnim izazovima je znanje. A kada nešto znate, kada o puno stvari puno znate – onda doduše patite, ali vas nije strah. To je sve što ja imam reći o strahu. Kada nešto znate onda vas nitko ne može “vozati”. Kada znate ne samo “stvari”, već i ljude (ali ne onako – preko veze i poznanstava) onda uvijek imate poker aseva u ruci (u ruci – ne u rukavu). Evo jedne zanimljive priče, koju sam u različitim varijantama prakticirao tokom svog života. Svašta sam ja radio – i pritom se odlično zabavljao.

Pošto živim u velikom gradu – u tom se gradu može naći svakojakih lijepih i malo manje lijepih ljudi. Ja sam jednom zgodom naletio na par “električara” koji su mi više od mjesec dana zagorčavali život, kada sam onomad htio uvesti trofaznu struju u svoj stan. Uglavnom je to bila “električarska administracija”, a ne oni vrijedni ljudi koji na kraju uvijek odrade “prljave poslove” i osvijetlaju obraz onim žoharima u kancelarijama.

Tako su me “vozali”, ti električarski kukci, sa milionima papira, a svaki put kad bi im donio neki papir – oni su iznašli novoga, kojeg bi morao donijeti slijedeći put – da sam već bio lud. Pa sam na kraju izgubio strpljenje. Bio je petak popodne, taman prije kraja radnog vremena. Sjeo sam i napisao e-poštu i poslao je svima u toj tvrtki za distribuciju električne energije. Svim šefovima do čijih mailova sam mogao doći na internetu: vođi odjela X, vođi odjela Y, šefici financijske službe, šefu kadrovske službe, itd. Svima osim predsjedniku uprave, gospodinu XY. Iako sam i njegov mail našao na internetu. A ta tvrtka je velika – predsjednik uprave je velika “zvjerka”.

Mail je bio sastavljen iz više kraćih dijelova. U prvom dijelu sam s njihove web-stranice skopirao njihovu “poslanicu” kupcima – “mi brinemo za vas, mi se trudimo za vas, vi ste sve što nam je u životu važno, …, bla-bla-bla”. U drugom dijelu sam na kratko opisao moje “dogodovštine” s njima, koje su dijametralno suprotne od onoga što piše u njihovoj poslanici. U trećem, isto tako kratkom dijelu, opisao sam rješenje te nemoguće situacije, u obliku informacijskog sustava, kojega bi trebali imati da im se takve stvari više ne bi događale – a kojeg očito nemaju. I čak im ponudio svoje usluge – da im taj informacijski sustav pomognem projektirati.

Onda sam mail završio nekako ovako: “A sad, ako imate “muda” – pošaljite taj mail predsjedniku uprave, gospodinu XY”. Ostavio sam sve svoje kontaktne podatke – tko sam i što sam.

Bio je dakle petak popodne, oko 14:00 sati, kad sam stisnuo “pošalji mail”. U ponedjeljak u 8:05, taman sam bio krenuo na svoju dozu druge jutarnje kave, kad me zove nepoznati broj. Javim se, a na drugoj strani gospodin XY, predsjednik uprave. Dobar dan – dobar dan. Najprije mi se desetak minuta ispričavao, onda mi je slijedećih desetak minuta “plakao” na ramenu i ispričao mi sve male detalje – da biti predsjednik uprave i nije baš tako bajna funkcija, kad oko sebe imaš hrpu “hijena” i još jednu hrpicu “žohara”. A posljednjih desetak minuta razgovarali smo o sasvim običnim stvarima, kao dva stara druga. Čak smo rekli da jednom svakako moramo završiti na “kavici”.

Vidite što radi “lijepa riječ”, malo znanja i malo “muda”. Odmah se pokrenu mehanizmi sudbine. I ne samo to – sva ona papirologija je bila u trenutku sređena. Ovog puta je zaista bilo preko veze i poznanstva, jer se za to pobrinuo predsjednik uprave osobno. Kako su samo bili ljubazni sa mnom. Milina.

Svašta sam ja doživio u svom životu. Ali nisam se baš uvijek zabavljao. Jednom sam završio u istražnom zatvoru – na Drugiću. Jer sam ozbiljno zaprijetio nekim zlim ljudima – na Trećiću. A jednom sam čak završio “na cesti”, jer sam previše “lajao” na svog direktora, koji je “pospremio” poveću svotu novaca – cijeli milijun eura. 

Moja Dobra Vila je ponekad posve užasnuto gledala sve to. I vjerojatno se pitala: “Jesam li se dobro odlučila, onda na Trećiću?” Od onog “muža, pred kojim je karijera” ostao je samo muž. A karijera je otišla dođavola.

Zaključak

U slijedećim nastavcima ćemo pogledati što vi, dragi čitatelju, možete učiniti za svoj (posljednji) preobražaj i zašto vam je potreban. To je naime jako važno, jer nas čeka velika borba s ovim ZLOM, koje se stuštilo na nas u obliku WEF-a i njihovih pomagača. A svaki borac će nam itekako biti važan. Svaki borac kojemu je sve jasno – i kojeg nije strah. Barem milijun boraca.

A kad smo već kod straha – jeste li pročitali knjigu “Nije me strah”, autora Niccole Ammanitija? Niste? Pa što čekate? Trebat će vam u slijedećim dijelovima ove serije.

Foto naslovnice: pixabay.com

P O D I J E L I !