Zapratite nas na Telegramu: https://t.me/provjeri_hr i YouTube: https://www.youtube.com/@provjeri_hr
Kontra političkoj arheologiji i povijesti
U nastavku pročitajte dio maestralnog pogovora knjige Domagoja Nikolića „Ilirija – sveta zemlja“, kojeg je napisao Dubrovčanin Đivo Đivanović.
„Mi dubinu slojeva vlastite prošlosti tek možemo naslućivati. S druge strane, antičke i kasnije izvore o našem prostoru koje povijesna znanost drži vjerodostojnima, uglavnom su pisali, nemojmo se libiti izreći prostu činjenicu, okupatori, a nešto blaže kazano uzurpatori, kolonizatori i geopolitičke sile svog doba, za koje je ovaj prostor i narod uvijek bio tek zona golemih križanja interesa kojeg je trebalo držati pod kontrolom te razjedinjenog.
I ponovno smo na početku one povijesti koja se u suštini uvijek svodi na moć uvjeravanja i golu moć kao takvu.
No globalna dinamika informacijskog doba neuhvatljiva je i odgovorna za to da se današnji svijet u pogledu količine znanja više ne može niti uspoređivati s onim kakav je bio još do jučer. Tako se u pogledu one poslovične moći uvjeravanja bazirane na autoritetu institucija, stvari polagano i temeljito mijenjaju.
Silnice koje su upravljale tijekovima informacija, kontrolom i institucionalizacijom znanstvenih istina održavajući dominantne paradigme, oslabile su. Jednostavno, globalno umreženo pleme koje je danas u mogućnosti razmjenjivati neograničene količine kvalitetnih otkrića, spoznaja i informacija u djeliću trenutka, poljuljalo je povjerenje u poznatu sliku stvarnosti koja se, pravilom, proizvodila regularnim kanalima institucija.
Dapače, slika je toliko uzdrmana da je gotovo sve od znanja stiglo na provjeru javnosti, to jest zainteresiranih i razuvjerenih ljudi koji potom kroz medijsko-akademsko reterniranje zbog svojih aktivnosti bivaju etiketirani kao pseudoznanstvenici, amateri, šarlatani, opasni rušitelji baštine prosvjetiteljstva, ili, u najboljoj varijanti, osebujni naturščici.
No isti ti pojedinci prema drugoj su strani potpuno transparentni po pitanju akribije, metoda istraživanja, literature i ostalog znanstvenog aparata kojega koriste. U trenutku u kojem se nalazimo, klatno spoznaje polagano se okreće prema odbačenim ili odmetnutim znanstvenicima, to jest slobodnim istraživačima ali i svima nama već davno uvjerenima da smo izgubili iluzije o tome može li nam globalna dinamika ponuditi priliku da shvatimo nešto o vlastitoj prošlosti, smislu i svrsi koju imamo na ovom prostoru i kao dio civilizacije u cjelini.
Nećemo pogriješiti ako taj golemi duhovno-znanstveni val informacija koji pristiže, u našem kontekstu shvatimo kao priliku pronalaženja samih sebe, ne zanemarujući vlastitu ulogu u procesu sabiranja posve izgubljene Europe, njenog i našeg identiteta, kroz povratak ravnoteže i buđenje vlastitih zatomljenih potencijala radeći na stvaralačkoj rezonanciji pojedinaca, naroda i zemlje, njenih građevina i spomenika, njene duhovnosti i narodne predaje, kako bi se otvorila mogućnost za raspoznavanje puta i stvaranje novih zdravih temelja za opstanak.
Jer govoriti o našoj povijesti danas i ovdje, trebalo bi podrazumijevati traganje za ključem njene cjelokupne reinterpretacije, imajući na umu svu silu kontroverzi, dogmi i slijepih ulica, prešutnih konsenzusa i instrumentaliziranih političkih i društvenih projekata.
To zahtijeva napuštanje ustaljenih interpretativnih zamki historicističkog i neutralno pozitivističkog pristupa pisanju povijesti, u našem slučaju, idejno uglavnom jalovog. Nužnim se pokazuje nadići historiografiju na koju smo navikli, često sterilnu i bez intimnog odnosa prema narodu i prostoru o kojem govori. Ona je u posljednjih stotinjak godina uglavnom neempatično eskivirala odnos s njegovim duhom, mitom i emocijama, jer se mislilo da je tako pristojnije, objektivnije, znanstvenije.
Povijesna će znanost bez novih, slobodnih i lucidnih ljudi punih znatiželje kao i svih onih interdisciplinarnih i intuitivnih istraživača, biti do daljnjeg lišena mogućnosti dopiranja do nečega što bi se trebalo zvati (ma što god da je to zapravo) povijesnom istinom, jer se ona ne može niti nazrijeti dok traje pokušaj izbavljenja iz labirinta u kojemu se kretanje vrti u okvirima administrativnih podataka, godina, datuma bojeva te rednih brojeva vladara.
Naravno, to je sve tako jer mi sebe zapravo ne poznajemo. Mi jako malo znamo, mi još manje učimo i uglavnom pabirčimo prebirući po fragmentima koji su nam ponuđeni na stolu s kojeg naziremo vlastitu nazovi povijest.
Treba se zapitati može li onaj tko s pozornošću i radoznalošću nije u obzir uzimao… brojne naše stare učenjake, shvatiti što se u prošlosti ovdje doista događalo? Može li se konvencionalni pogled na povijest legitimirati obrazloženjem da se povjesničar ne treba baviti temama izvan svog uskog kruga interesa, tzv. specijalnosti, tog suženog stručnog opsega nemiješanja u sve ono što povijest dodiruje, što je njen originalni dio i što sačinjava suradnju disciplina koja bi morala biti u temeljima suvremene povijesne znanosti?
Kompleksnost povijesnog iskustva ovih prostora može biti bliža dohvaćanju ukoliko se istraživač slobodno i sa sigurnošću kreće kroz arheologiju, književnost, antropologiju, teologiju, astronomiju, psihologiju, biologiju, geologiju, stalno i iznova transformirajući svoja tumačenja, izmičući jednodimenzionalnosti, i ne manje važno, bivajući zanimljiv i izazovan, otvarajući nasušnu raspravu među svima zainteresiranima.
Novu našu drevnu povijest stoga može napisati jedino netko tko je živo promotrio, osluhnuo i osjetio svu širinu i skučenost onoga što je ova zemlja bila, jest i može biti, njenu svu ljepotu i propast. Netko tko je živio s narodom, prehodao terene, planine, šume, obale, kamen i krš, tragajući za našom vjerodostojnom pričom o prošlosti. Riječ je, dakle, o autentičnom duhovnom i spoznajnom svjedočanstvu o vlastitoj zemlji i njenim ljudima, o katarzičnoj i radosnoj vijesti, da smo jedan veliki korak bliže iscjeljenju.“
Provjeri/”Ilirija – Sveta zemlja” (dr.sc. Domagoj Nikolić)
Foto naslovnice: Daorson (web screenshot)
P O D I J E L I !
